Tko laže Saboru, laže i narodu

Agrokor je završena priča, ponavlja premijer Plenković uvjeravajući više sebe nego nas da je opasnost za njega i njegovu vladu doista prošla. “To je zatvorena tema”, komentirao je ministar financija Marić iskaz bivše kolegice Dalić DORH-u, dodajući da je kaznena prijava odbačena. No upravo iskaz bivše potpredsjednice Vlade sugerira da je slučaj Agrokor sve samo nije završen ni zatvoren. Kaznene odgovornosti možda neće biti, ali to ne znači da ne bi trebalo biti političke. Ako Dalić nije lagala DORH-u, a u ovom trenutku nemamo razloga sumnjati u vjerodostojnost njezinog iskaza, Marić je lagao Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa i – što je još važnije – Plenković je lagao Hrvatskom saboru. Suprotno od onoga što su tvrdili pred institucijama, ministar financija sastajao se s Todorićem prije sastanka u Vladi i predložio je jednog člana Grupe Borg, a Plenković je o svemu bio obaviješten od prvog dana, po njegovu su nalogu Dalić i Marić otišli na inicijalni sastanak s Todorićem, a zatim je i osobno u priču uveo odvjetnika Šavorića. Obojica su, dakle, svjesno lagali i zato moraju otići. Pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa svjesno laže samo onaj tko i sam zna, ili se barem pribojava, da je u sukobu interesa. Sama činjenica da je Marić lagao priznanje je njegove krivice. No ono što je napravio on mačji je kašalj prema onome što je napravio Plenković. Stranačke i svjetonazorske simpatije i lojalnosti na stranu, Hrvatsku vodi čovjek koji je kao čelnik izvršne vlasti mrtav hladan obmanjivao najviše predstavničko tijelo kojemu je Vlada dužna polagati račune. Sabor ne može nadzirati rad Vlade ako ne zna pravo stanje. Apsolutna dominacija izvršne vlasti, doduše, nije od jučer jer Sabor je već dugo za Banske dvore obična dvorska luda. No jedno je kad saborska većina zbog slijepe poslušnosti stranačkom šefu i vlastitog oportunizma dozvoljava da se parlamentarni rad svede na puko vježbanje jezika i ruku, a nešto je sasvim drugo tolerirati podrivanje trodiobe vlasti i ponižavanje Sabora. Neovisno o stranačkoj pripadnosti, nijedan zastupnik koji drži do sebe i – što je još važnije – svojih birača i hrvatske države ne bi smio Plenkoviću prijeći preko ovoga. Tužna hrvatska realnost ogleda se i u tome što ovo pitanje Sabor neće ozbiljno potegnuti. Ozbiljno bi značilo da su u to uključeni i zastupnici vladajuće većine. Najviše što možemo očekivati nekoliko je patetičnih istupa oporbenih pojedinaca koji će to napraviti zbog sebe i pokojeg retka u medijima. Plenković može mirno spavati zato što u Saboru nema svijesti – ni o tome koga oni koji tamo sjede predstavljaju, ni koliko je on kao institucija važan za hrvatsku demokraciju i političku samobitnost. A ta se svijest neće roditi dok zastupnici ne budu više odgovarali biračima, a manje stranačkom šefu. Put od partitokracije do demokracije vodi preko reforme izbornog sustava i zato ne čudi to što ova vlada čini sve da spriječi održavanje referenduma. Kuščević će brojiti koliko god treba dok ne izbroji onoliko koliko Plenkoviću odgovara. Možda zvuči pretenciozno, ali vlada koja hladnokrvno laže predstavnicima naroda u Saboru bez većih će problema lagati i samom narodu o broju valjanih potpisa. Iskaz Martine Dalić raskrinkao je Plenkovića i Marića i bacio sjenu sumnje na sve što ova vlada radi i govori. Tko im je dosad vjerovao, sad više nema razloga. Kronični manjak povjerenja u ljude koji nas vode, ali i one koji se predstavljaju alternativom, glavno je obilježje ovog razdoblja najveće društveno-političke nestabilnosti od osamostaljenja. Vjerojatno se pitate kako je moguće da vrhunac tog razdoblja koincidira s vladavinom onih koji su se zakleli da će očuvati stabilnost. Jednostavno, i to su nam lagali.

Iskaz Martine Dalić raskrinkao je Plenkovića i Marića i bacio sjenu sumnje na sve što ova vlada radi i govori