Tko će pjevati na dočeku Todoriću?
Očajni su škverani IDS-ovcima zapjevali Thompsona. On je čuo njihov zov, pa im ponudio humanitarni koncert u Areni, kako bi skupili neka sredstva, makar djeci za školu. Nije dugo trebalo čekati na obećanje pulskog gradonačelnika Miletića, kako će njihova
Ljeto se bliži svome kraju. Idemo prema jednoj jako vrućoj političkoj jeseni. To je jesen u kojoj ništa više neće biti isto. Jesen u kojoj ćemo slati djecu u škole, a vraćat će nam se genijalci. Roditeljima je putem televizijskih reklama obećano kako će ih škole od sada učiti kritičkom mišljenju. Kažu, udžbenici će biti 30% lakši, ali to nije sve, jer su ciljevi u samom startu nadmašeni. Knjige nisu tiskane, pa je olakšanje stopostotno. Eh, kada bi u ministarstvu postojao barem jedan koji misli, a ne samo izmišlja. Jer jedino što je izgledno, bile knjige teške ili lake, uvijek znače lakše novčanike roditelja. Ali, što je to skupo ako zauzvrat dobijete genijalca koji kritički misli? Koliko bi čovjek tek kritički mislio o situaciji u kojoj profesori, oni koji bi djecu trebali učiti tom kritičkom mišljenju, kažu kako je škola kritičkog mišljenja u kritičnom stanju. Toliko kritična da joj ministrica služi kao ogledni primjerak. Nema ništa loše u poticanju kritičkog mišljenja, samo se postavlja pitanje koliko je to nešto što se može naučiti. Jer ako kritika nije rezultat želje da iz nje proistekne nešto dobro, ako je samoj sebi svrha,
Lokalni je šerif s pratnjom krenuo u marš na Zimski dvorac. Kad tamo, nitko ni da ih dočeka, pa su Ličani posjet završili bez rukovanja
ona je u svojoj biti nešto poput pozivnice za valjanje u blatu. I tako od kritike do politike, od ulja do mulja, stigosmo do Pule. Tamo je ljudima koji grade brodove voda došla do grla. I kako to već biva pojavio se strateški partner, toliko strateški da nije pitan za nikakva financijska jamstva, nego umjesto ulaganja izdaje pozajmice. Ispostavilo se, naime, da je on gospodinu Jakovčiću godišnje plaćao pola milijuna kuna, a ovaj mu, kao pošten čovjek, nije mogao na to ostati dužan, pa mu je, kad je već u prilici, uzvratio uslugu. Što bi se reklo, ruka ruku mije. Nije čudo što se radnici nisu snašli u tom kolopletu kriminala i politike, pa su kao vlasnici Uljanika, koji je zaglibio u minus, postali vlasnici i Uljanikova duga. Taj dug ih je ostavio bez plaće, što ih je bacilo u potpuni očaj pa su IDS-ovcima počeli pjevati Thompsona. Ovaj je čuo njihov zov, pa im ponudio humanitarni koncert u Areni, kako bi skupili neka sredstva, makar djeci za školu. Nije dugo trebalo čekati na obećanje pulskog gradonačelnika Miletića, kako će njihova djeca dobiti besplatne udžbenike. I tako, na kraju se Thompson izborio za besplatne udžbenike djeci radnika Uljanika. I kada ništa drugo nije donosilo rezultat prosvjed se prebacio pod prozor onih koji imaju najviše tuđeg novca. A tko to ima više od politike? Vlast se genijalno dosjetila da ne daje naš novac, nego su uzeli komercijalni kredit od jedine državne banke, a mi porezni obveznici ćemo im biti samo jamci. Hoće li to radnicima biti dovoljno za gorivo i putne troškove do Njemačke? Reklo bi se “drži vodu dok radnici ne odu”. Nakon štrajka u Uljaniku dobili smo štrajk i u HDZ-u. Lokalni je šerif krenuo u marš na Zimski dvorac. Šerifu su htjeli oduzeti značku, pa je svoje ljude poveo u turističko razgledavanje središnjice. Kad tamo, nitko ni da ih dočeka, pa su Ličani svoj posjet završili bez rukovanja. Ali ne treba sumnjati kako će veliki vođa ovaj problem riješiti izbacivanjem, i to po europskim standardima. Na braniku te europske stabilnosti stoje dva stupa, Kalmeta i Jandroković, dok između njih ljubazni Kuščević broji potpise. Ne samo da broji nego i digitalizira. Tako je digitalizirana podjela europskih sredstava svjetlosnom brzinom. Svjetski rekord u brzom nestajanju novca. Ne nestaje samo novac nego nam ova poslovična stabilnost poradi stabilnosti urušava institucije, jer se one umjesto svoga posla pretvaraju u čuvare imaginarne stabilnosti i postaju rasadnici političke korupcije. Treba priznati kako ni velikom vođi nije lako, jer svako mu rješenje izazove dva nova problema. Ratificirao je Istanbulsku konvenciju, pa gurnuo gospođu Dalić niz stepenice političke odgovornosti nakon što je ona za njega obavila sve što joj je on naložio da uradi. Ili u prijevodu, veliki je vođa od gospođe Dalić preuzeo sve zasluge za odrađeni posao, a njoj prebacio svoju političku odgovornost. Zato mu ona sad piše ljubavno pismo u obliku knjige, da mu se zahvali za prijateljstvo i veliku podršku. A prijateljstva nam cvjetaju na sve strane. Tako smo u velikom stilu obnovili prijateljstvo s Njemačkom. Oni nisu znali kako da nam se oduže pa su nam brže bolje obećali poslati neke investitore. Njima ženoljubac Bandić, u pauzi dok naziva žene radodajkama, sigurno neće birati glazbenu podlogu. Jedino je pitanje, tko će pjevati na dočeku Perkoviću i Mustaču? A tek Todoriću? Dolazi jesen, samo da ne bude kiše!