Subota 25. kolovoza Proturječje HDZ-a – stranka jača, a šef slabi
Premijeru Plenkoviću pada popularnost, ima potporu samo 8 posto ispitanika u anketama, a na ljestvici najnegativnijih političara uvjerljivo je prvi, drugog Bernardića kao negativac nadvisuje 4,5 puta! Istih razloga zbog kojih je sve neprivlačniji biračima bit će i ubuduće, život se ljudi u Hrvatskoj pogoršava, iseljavanje, koje je inače u njegovu mandatu doseglo rekorde, sve je veće. Ali on je jednako optimističan, jednako samohvalisav i jednako alergičan na kritike. Sve češće ga napadaju zbog bahatosti, kojoj je podrijetlo u njegovu uvjerenju da je dovoljno što je zgodan, ljeporječiv, pametan, Europejac, uljuđen pa da Hrvatska njime bude zadovoljna. Isprva je ta fasada imala učinka, no kako se s vremenom sve više vidjelo da su iza nje razvaline, potpora mu je kopnjela. Ipak, HDZ je u anketama još neusporedivo najjači pa će se nastaviti proturječje – jaka stranka imat će sve slabijeg predsjednika. Jedino bi logično bilo da HDZ traži novog lidera, ali to se neće dogoditi jer je iz vremena i Tuđmana i Sanadera naslijeđen kult vođe koji je jedini važan, stranka je nevažna. S tom razlikom što je Tuđmanov kult stvoren zbog njegovih vladarskih vrlina i djelotvornosti koje su izazivale strahopoštovanje. U Sanadera i Plenkovića otpao je drugi dio riječi, ostao je samo strah.
U brizi IDS-a za Istru naglašenija je zabrana Thompsonovih koncerata u Areni nego život građana
jesu političari, njihove plaće, povlastice i imovinske kartice posve su u neskladu s oskudicom u kojoj žive građani, potlačeni i obespravljeni. U razvijenim zemljama EU teži se blagostanju svih građana, ali ista ta Europska unija ostala bi mrtva hladna kad bi se u Hrvatskoj masovno umiralo od gladi zbog nebrige, nesposobnosti i grabežljivosti njezinih elita. Bruxellesu je, na primjer, puno važnije da su te elite izglasovale Istanbulsku konvenciju. hrvatskih regija čuo sam ljude kako se žale da iz njihovih sela ili sredina u svećenike idu učenici iz najsumnjivijih obitelji, a i sami su sumnjivih sklonosti i ponašanja. Je li kriza svećeničkog kadra zeleno svjetlo za loše, pa i najgore? Nije li licemjerje u Crkvi ohrabrenje za one koji u njoj ne traže potvrdu svoje vjere i spremnosti da budu Božji službenici, nego utočište za svoje zle nagone? Papa se može do iznemoglosti ispričavati za grijehe svećenstva, no ispričati se i na tome dobivati jeftina priznanja vrlo je lako, mnogo je teže samu Crkvu učiniti najstrožim čuvarom moralnosti.