Kad ubijemo riječi, jezik i svaku razumnu raspravu, preostaje nam komunikacija govnima i kamenjem

Kada su ovih dana radnici jednog brodogradilišta, a nedugo prije njih i jedna aktivistica u individualnoj protestnoj akciji, pred vrata Vlade Republike Hrvatske na ponositom i uznositom Markovu trgu u samom srcu hrvatske metropole istresli govna, novinari većine medija našli su se u neprilici kako nazvati taj smrdljivi i otrovni otpad, a da ostanu pristojni i neusmrđeni. Uzalud. Upravo zato preskačem uzaludni pokušaj finoće i štrcanja parfema po nečemu što je u svim civilizacijama i kulturama jednako prljavo i jednako smrdi kojim god eufemizmom to nazvali. Prestanimo se lagati i uljepšavati stvarnost. Tu stvar je najispravnije nazvati njenim najtočnijim imenom: govno. Namjera onoga tko se govna laća može biti sama po sebi smrdljiva, otrovna i zla, kao onda kada je kanta govana završila na glavi jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca i novinara zato da bi ga se uvrijedilo, ponizilo i kaznilo zbog onoga što misli i piše, a s čim se bacač govana očito nije slagao. Taj govnar ima mnogo istomišljenika koji su pljeskali njegovoj akciji i zlurado je odobravali. Radnici koji su došli pred Vladu tražiti svoje plaće zasigurno imaju još mnogo više simpatizera i svrha u koju su oni pred palaču izvršne vlasti iskrcali govna sama po sebi je opravdana i plemenita. Ali, govno ostaje govno. Od njega zasmrdi i postane prljava svaka, pa i najplemenitija svrha za koju se koristi. Osim toga, ako napišemo da je netko pred nečija vrata, ili na nečiju glavu, istresao izmet ili fekalije, netočno izvještavamo. Iskrivljujemo i falsificiramo, odnosno nedovoljno točno prenosimo poruku govnobacača. Jer u svim tim slučajevima govno je sredstvo komunikacije, slikovno pismo kojim onaj koji govno baca primatelju vrlo precizno i bez ikakvog okolišanja kaže: ti si govno. Bio bi smiješan transparent na kojem bi, primjerice, pisalo da su ministri izmeti. Tu nema mjesta pristojnosti i građanskoj uljuđenosti. Poruku u kojoj je govno i glagol i imenica, i subjekt i predikat, preostaje nam samo ili prešutjeti, što bi bila (auto)cenzura, ili vjerno i točno prenijeti. A smrad u svakom slučaju ostaje i uz one kojima je tvarna poruka namijenjena i uz one koji su je uputili, a tako i u cijeloj javnosti koja je o tome obaviještena. Svako zgražanje nad tim je licemjerno i lažno. Osobito je licemjerno kada sliku i smrad govna nastoje umanjiti i uljepšati mediji koji su danas, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno, postali najveći isporučitelji govana. Istresamo ih jednako i na one koji ih zdušno i s veseljem konzumiraju i na one kojima se gade, ali se od njih ipak ne žele, ne znaju ili ne mogu zaštititi. Naposljetku, činjenica da je govno postalo sredstvo komunikacije sasvim je razumljiva i ništa nam drugo ne preostaje nakon što godinama temeljito uništavamo druge, uobičajenije, prihvatljivije, normalnije i ljudskoj vrsti primjerenije načine. Nakon što ubijemo jezik, vlastiti lijepi materinski jezik, obezvrijedimo riječi i njihov smisao te odustanemo od zdravorazumske rasprave u kojoj se uvažava snaga argumenata i njihova točnost, doista nam ne preostaje ništa drugo osim komunikacije govnima. I kamenjem. Ono se, doduše, još ne baca u glave i prozore, ali ako nastavimo ovako kako smo krenuli, bojim se da i taj dan neminovno slijedi. Jer, govna i kamenje frcaju i lete našim javnim prostorom već odavno i ta smrdljiva i ubojita oluja već godinama dobiva sve veći zamah i postaje sve intenzivnija. Vlast i velik dio njenih nositelja, u sve tri njene grane, zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj, tome nesebično daju veliki doprinos. Poglavito na način da neka govna uporno i sustavno izbjegava nazvati njihovim pravim imenom. Mnogo je takvih slučajeva u kojima se stvari, za koje čitav civilizirani svijet zna da su govna pa se tako prema njima i postupa, u nas nazivaju nekim drugim, sasvim netočnim i krivim imenima. Na primjer, slobodom izražavanja stava i mišljenja. Tako se, na primjer, ovih dana čitav njemački državni aparat trudi očistiti govno sa svojeg praga koje su svojim masovnim okupljanjem i akcijama lova na ljude druge boje kože, jezika i vjere tamo u tonama nabacali njihovi neonacisti. Ali ne i kod nas. Osobito kada je riječ o grupacijama i interesnim skupinama koje svoja govna zaogrnu zastavama i nacionalnim svetinjama. Oni, na primjer, mogu prijetiti i zastrašivati svoje sugrađane, osobito pripadnike jedne nacionalne manjine, a vlast na to odgovara vrlo obazrivo i naziva to izražavanjem mišljenja, silno pazeći da to mišljenje slučajno ne nazove pravim imenom. Dapače, oni koji se usude govnu reći da je govno, ili, primjerice, fašističkoj gnjidi da je gnjida, bivaju sudski gonjeni i osuđivani zato što su govna i gnjide, nazvavši ih pravim imenom, uvrijedili. Štoviše, upravo su hrvatske vlasti, kontinuirano i u nizu, sudjelovale u stvaranju potpuno nelogične i krive pretpostavke da se govno, kada se upotrijebi, viče ili piše u svrhu obrane onoga što smo proglasili nedodirljivim svetinjama, očisti od svog smrada i svoje prave naravi, koja je smrdljiva, otrovna i zagađujuća. Tako smo došli do općeg prihvaćanja i primjene uvrnute i naopake logike prema kojoj jedno takvo govno, pozdrav jedne evidentno fašističke i zločinačke vlasti koja je zasmrdila čitavu hrvatsku povijest, postaje odjednom čista, poželjna i mirisna stvar i tvar ako se upotrebljavala u pravednom i plemenitom kontekstu Domovinskog rata. Ako ijedan rat može biti plemenit. Umjesto da se jasno kaže kako jedan zajednički pothvat, ma koliko plemenit i pravedan bio, a obrana vlastite domovine od zločinačke agresije to jest, biva zagađen i usmrđen kada se uz njegove simbole zalijepi nešto što je u samom svom začetku bilo, jest i bit će uvijek govno. I zato, dok god nastavljamo ubijati jezik, naš lijepi materinski hrvatski jezik, riječi i njihov smisao i nadu u mogućnost ozbiljne i argumentirane rasprave, sve dok stvari ne nazivamo njihovim pravim imenom, ostat ćemo, ne može se to točnije reći, u govnima. Da oprostite.

Govno uvijek ostaje govno od kojeg zasmrdi svaka, i najplemenitija svrha za koju se koristi