Što je ‘spitzenkandidat’
nosno, ta priča zaživi u medijima, pa zadobije svoj vlastiti život u diplomatskim kuloarima, ali i dalje bez čvršće podloge u stvarnosti, samo na razini trača i nagađanja. Nepisano pravilo modernih izbora čelnika Europske komisije kaže da dobrog kandidata za mjesto šefa Komisije moraju krasiti tri odlike. Prvo, mora imati iskustvo šefa države ili vlade, odnosno iskustvo sjedenja u Europskom vijeću. Drugo, mora dolaziti iz zemlje koja je članica eurozone, kao najrazvijenijeg stupnja integracije unutar EU. Treće, ne smije nositi sa sobom, kao teret prošlih dužnosti koje je obnašao, otvorena neprijateljstva ili neriješene svađe s drugim glavnim gradovima. Objektivni hendikep Hrvatske kao države koja bi dala kandidata za neku od najviših dužnosti u EU leži u činjenici da, kao najmlađa članica, nije ni u eurozoni ni u schengenskom bezgraničnom prostoru, nego je, realno, u najsporijoj od svih sada postojećih “brzina” unutar Unije. S druge strane, Andrej Plenković jest umreženiji i s više stvarnog utjecaja u EPP-u i općenito u institucijama EU nego ijedan hrvatski premijer prije njega. No Plenkovića već čeka jedna važna Spitzenkandidat je njemački izraz za vodećeg kandidata, nositelja izborne liste, koji se udomaćio u žargonu EU u manje-više svim službenim jezicima Unije nakon što je takav novi način biranja predsjednika Europske komisije etabliran na europskim izborima 2014. Predsjednika Komisije, naime, tradicionalno su birale države članice EU. No uoči izbora za Europski parlament 2014. smišljen je novi proces u kojemu vodeće političke obitelji nominiraju jednog “spitzenkandidata”, čije se ime ne pojavljuje na različitim listama u svim državama članicama, ali se mnogi ponašaju kao da on jest neformalni nositelj svih lista. I time se želi poslati poruka biračima da odlučuju i o izboru novog predsjednika Komisije, a ne samo o izboru zastupnika u Europski parlament. europska uloga na dužnosti koju već obnaša: kao hrvatski premijer bit će najvažniji u predsjedanju Hrvatske Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine. To je vrabac u ruci, za razliku od goluba na grani, kakva bi bila kandidatura za visoku dužnost u EU kad bi procijenio da ima šanse i upustio se u tu utrku. Odradi li dobro to hrvatsko predsjedanje i izgradi li do tada niz rezultata u upravljanju jednom državom članicom koji će biti impresivni i relevantni i iz europske perspektive, Plenković može, realnije nego sada, očekivati nastavak karijere u Bruxellesu.
Kome će se prikloniti Macron?
– Želi li on to, ja to ne znam. Ali ako takve ambicije kod njega postoje, onda je sljedeća godina jedina sigurna prilika. Tko će čekati još 5 godina – pita se jedan naš sugovornik u Zagrebu, kojega smo zamolili za komentar s obzirom na to da poznaje odnose u EPP-u i HDZ-u, a koji je pristao komentirati samo pod uvjetom anonimnosti. Moguće je da Plenković ne daje uvjerljivije demantije na pitanja o nagađanjima o svojoj daljnjoj karijeri u Bruxellesu upravo zbog tog rezona: da je, iako šanse nisu toliko velike, sad jedini trenutak da nešto učini, ako tu ambiciju ima. A moguće je i da ne daje uvjerljivije demantije jer i samo spominjanje da bi mogao biti kandidat za najviše dužnosti u EU zapravo može biti korisno i njemu kao političkom lideru i Hrvatskoj kao državi. Primjerice, neki su slovenski političari odmah bili impresionirani (i na rubu strahopoštovanja) kad su doznali da bi Plenkovićeve veze unutar najmoćnije političke obitelji u EU mogle biti toliko dobre da bi mogao biti čak i “spitzenkandidat”. Nije ni to najgora stvar koja se može dogoditi premijeru neke države... Tko onda jest među najizglednijim kandidatima unutar EPP-a? Čija se to imena spominju ipak znatno više nego Plenkovićevo? Manfred Weber. Europaralamentarac iz redova bavarske stranke CSU, lider kluba zastupnika EPP-a u Europskom parlamentu, aplicirat će za ovu utrku 99,9 posto. Ima velike šanse. No nikad nije bio ni ministar, kamoli šef vlade ili države. Nema iskustvo izvršne vlasti. Michel Barnier. Francuz, bivši europski povjerenik, trenutačno glavni pregovarač uime Europske komisije o izlasku Velike Britanije iz EU. Iskusan, ugledan Europljanin, ima šanse, ali trenutačno ima puno posla i nejasno je može li voditi predizbornu kampanju i istovremeno pregovarati o tako važnoj stvari kao što je Brexit. Ursula Von Der Leyen i Peter Altmaier. Dvoje aktualnih ministara u vladi njemačke kancelarke Angele Merkel počelo se spominjati nakon što su njemački mediji objavili da Merkel želi nekog svog na čelu nove Europske komisije. Spominju se još i Enda Kenny, bivši irski premijer, ili Alexander Stubb, bivši finski premijer, ili Dalia Grybauskaite, predsjednica Litve. To su sve imena iz EPP-a, najsnažnije političke grupacije koja po anketama ima najveće šanse osvojiti relativnu većinu u EP-u i na svibanjskim izborima, a najzastupljenija je i u Europskom vijeću među premijerima i predsjednicima. Dakle, relativno najveća snaga u obje institucije koje suodlučuju o šefu Komisije. A kako je u drugim političkim grupacijama? U PES-u, stranci europskih socijalista, zasad ambicije najotvorenije iskazuje Slovak Maroš Šefčovič. A nagađa se da bi u utrku mogli i Nizozemac Frans Timmermans i Talijanka Federica Mogherini. Sve troje trenutačno su potpredsjednici Europske komisije. U PES-u je procedura takva da osoba koji aplicira za “spitzenkandidata” mora skupiti podršku sestrinskih stranaka iz 8 država članica. SDP je, kako doznajemo, na svom Predsjedništvu u srpnju već razgovarao o Šefčovičevoj molbi da mu daju podršku, no zaključeno je da je još prerano da SDP ikog podržava i da će se pričekati da se vide i drugi potencijalni kandidati. Možda će presudno ipak u svemu biti to koga će podržati francuski predsjednik Emmanuel Macron. On i njegova mlada stranka ne pripadaju nijednoj političkoj obitelji u EU i Macron još važe hoće li pokrenuti svoju grupaciju ili će se prikloniti i pokušati dominirati ALDE-om, postojećom europskom grupacijom liberala i demokrata. Nagađa se da bi Macron kao kandidatkinju za novu predsjednicu Komisije podržao liberalku Magrethe Vestager, bivšu dansku ministricu i sada europsku povjerenicu. Podrži li Macron ideju o Nijemcu ili Njemici na čelu Europske komisije, a Njemačka zauzvrat podrži Francuskinju ili Francuza na mjestu predsjednika Europske središnje banke, sve bi se dalje moglo rasplesti u skladu s tim dogovorom.