Ima li smisla napadati EU?

Potpredsjednik talijanske vlade Luigi Di Maio prijeti EU vetom na proračun 2021. – 2027. ne bude li Bruxelles promijenio politiku prema izbjeglicama i pomogao Italiji. – Mi uplaćujemo 20 milijardi eura godišnje u blagajnu EU, a dobivamo 12 milijardi eura – kaže Di Maio. Europski povjerenik za proračun Günther Oettinger kaže kako je Italija u 2017. uplatila 12 milijardi eura, a povukla 9,8 milijardi. Razlika između uplaćenoga i dobivenoga je 2,2 milijarde na štetu Italije, ali nije riječ o iznosu o kojem govori Di Maio. No, da se uplaćuje 20 milijardi eura u blagajnu EU, govorio je i bivši premijer Matteo Renzi. S brojkama se igra kao da ih nije moguće provjeriti. Istina, većina birača ne provjerava izjave političara (to čine novinari koji zatim bivaju napadani kao neprijatelji vlade) premda je sve vidljivo na webu. Jednostavno se vjeruje “svojima”, a ne činjenicama. Države u europsku blagajnu uplaćuju dio od carina koje su naplatile na robu uvezenu iz izvaneuropskih država, dio prikupljenog PDV-a te dio svoga BDP-a. S tim godišnjim budžetom, a za 2018. iznosi oko 160 milijardi eura, financiraju se projekti u

pojedinim državama. Proračun za razdoblje 2021. – 2027. treba izglasati 2019., a eventualni veto Italije ne bi zaustavio donošenje. Ali bi Italija morala platiti penale i ne bi dobivala novac za već odobrene projekte. Vetom bi talijanska vlada nanijela još jednu štetu državi u čije se ime, kako kaže, bori. Dosadašnjim proračunom za razdoblje 2014. – 2020. završava se izvanredna situacija za bivše istočnoeuropske države kojima se davalo mnogo više novca kako bi se što prije razvile. Zasigurno će države Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka) kazati kako je smanjenje sredstava osveta Bruxellesa stoga što ne žele primiti izbjeglice, ali to je druga priča. I u Hrvatskoj ima onih koji kažu da se ne isplati biti u EU. Evo, u 2016. Hrvatska je uplatila 390 milijuna eura, a povukla 921 milijun eura. Najviše je potrošeno na regionalnu politiku (54%), što je iznad prosjeka EU (32%), pa za poljoprivredu (33%), što je u skladu s prosjekom, dok je na istraživanje i razvoj potrošeno samo 4%, što je manje od prosjeka EU od 12%. Možda i tu leži odgovor na pitanje o situaciji s Uljanikom itd., ali to je opet druga priča. Ili je sve ista?