U državi na pragu socijalnog bunta izbori i ne mogu biti drugačiji nego isključivo izvanredni
Hoće li hrvatski birači izlaziti na izbore prije zadanoga vremena, kako se šuška, ili će čekati redoviti rok, postaje sve manje važno za državu koja ne može očekivati da će svoje probleme riješiti na biralištu. Vjerojatno ni sljedeći izbori neće biti bitno drukčiji nego što su bili dosadašnji, i kod nas i drugdje – politički velesajam na kojem se izlaže politička roba koja se poslije ne može kupovati u dućanu. Mož- da bi Andrej Plenković zaigrao na tu izvanrednu kartu kad ne bi znao da se na toj demokratskoj kocki od gotovoga znade napraviti vjeresija. Prolazno vrijeme, istina, drži njegovu stranku na počasnome mjestu, i to bi neodlučnoga premijera moglo ohrabrivati da ne ostavlja za sutra ono što može napraviti danas. Njegova stranka, međutim, nije sasvim homogena, a nema ni koalicijski kapital koji bi joj jamčio dividende s kojima će moći komotnije sastavljati vlast, osim da se sa SDP-om dogovori da će zajedno vladati. Malo je vjerojatno da takva spremnost postoji u HDZ-u, a još manje u najvećoj oporbenoj stranci; tamo ionako dva člana imaju tri stava da bi svaka ideja o velikoj koaliciji samo rasplamsavala daljnje frakcijske borbe. SDP nije sposoban išta učiniti sam, dok vodi bratoubilački rat. Zato HDZ može nekažnjeno produljivati „vlast bez legitimiteta“; protivnici nemaju pametnijeg posla nego da u Saboru provjeravaju je li vladajuća stranka još jednom spremna pucati sebi u glavu. Tko bi mogao prvi potegnuti za izvanrednim izborima, to iz sadašnje maglovite perspektive nije dovoljno vidljivo. HDZ, ipak, vlada i ne mora mandat stavljati biračima na raspolaganje; oporba više gleda kako heterogena koalicija vlada nego što uvjerljivo osporava njezinu vladavinu. Ljeti je, zbog vrućina ili opuštanja, upadljivo padala koncentracija političkim meteorolozima, pa nisu vidjeli da dolazi vruća jesen, i da nije preporučljivo da ministri prije podne gase socijalne požare na Markovu trgu a uvečer drže vatrene političke govore u „provinciji“.
Lutajuće optužnice
Kako će opet pretjerivati s optimizmom da nam treba još „samo jedan napor“pa da se Hrvatska izvuče iz problema, kad problemi vuku zemlju sve više prema europskome dnu? Za izvanredne izbore trebaju razlozi; oni bi se lako našli: Hrvatskoj treba vlast za koju više od dvije trećine birača neće misliti da vodi zemlju u krivome pravcu! Sve veći dio pesimista povlači se s birališta, ili nalazi azil na populističkoj desnici; njih će teško mobilizirati stranke koje su ih demobilizirale, jer su iz ciklusa u ciklus jedno govorile, a drugo radile. Ima li dovoljno svježih snaga, novih ličnosti i privlačnih (a ostvarivih) ideja da potaknu „šutljivu Hrvatsku“da masovno kaže što hoće s vlašću i koga hoće na vlasti? Možda ima, ali nisu (još) dovoljno vidljive. Za izvanredne izbore vlast treba imati i bilancu: ne mogu ni jače stranke osvajati birače samo time da im pokazuju što radi konkurencija, i plašiti kako bi im moglo biti da dođu u ruke novim „političkim diletantima“; i same će, prije ili kasnije, morati dokazati da su promijenile Hrvatsku, i to nabolje, od standarda do sloboda i sigurnosti. Izbori, zapravo, imaju izvanredni karakter, neovisno o tome u kojem će se roku održati. Ne zato što su se u mandatu ove Vlade dramatično pogoršale prilike u zemlji, nisu se ni znatnije poboljšale, nego zato što je u hodu promijenjena koalicijska matrica; nisu birači na posljednjim izborima glasovali da Predrag Štromar bude u HDZ-ovoj Vladi, a Anka Mrak-Taritaš u oporbenim klupama. Da je takva operacija prelaska granica, s metodom „podijeli pa vladaj“, nelegalna ili nelegitimna, već bi Plenkovićevi protivnici galamili na Mjesec, ako ne bi poduzimali ništa produktivnije. Upitan je, međutim, moralni legitimitet većine koja se u Saboru drži više na interesnim nego na političkim vezama. Demokratska stabilnost u teoriji počiva na sposobnoj vlasti i na organiziranoj kontravlasti – jakoj oporbi, neovisnim medijima i samostalnom sudstvu. U hrvatskoj praksi, stabilnost ovisi o nekoliko ugroženih pojedinaca, „lutajućih optužnica“, kako ih zovu oštriji HDZ-ovi kritičari, ali i malih koalicijski satelita, koji su svjesni da će pasti čim se prestanu okretati oko svoga planeta. I Ivan Vrdoljak bio bi savršeno čist da je na prethodnome pazaru trgovao s vlastitom listom; mogao bi je, u tome slučaju, pridruživati kome hoće, a da svakome može pogledati u oči (ako to u politici nešto znači). Od Davora Bernardića bježe i njegovi zastupnici, neke i on sam izravno tjera od sebe; to još ne opravdava šefa HNS-a što se naknadno razvodio od njega, i ušao u brak iz interesa. Tad je bilo vrijeme za izvanredne izbore, da se ne mijenja volja birača; umjesto toga, jedna polovica HNS-ovih zastupnika pogazila je obećanje „Nikad s HDZ-om“, druga se toga držala, a obje bi prvom prilikom mogle skupo platiti ulazak u takvu avanturu. HNS-ovi birači spadaju u učenije društvo. Na prolaznim vremenima posljednjih mjeseci Plenkovićeva stranka stoji dobro da bi se morala upuštati u rizik prijevremenih izbora, a da ne bi bila svjesna dviju opasnosti: prve, da ne dobije ništa sigurniju i komforniju većinu, i da opet mora pregovarati, uglavnom na svoju štetu, s partnerima koji joj nisu ni do gležnja, ili u boljem slučaju, ni do koljena. I druge, da dobiju drukčiju opoziciju koja bi u Saboru – i izvan njega – mogla biti teži, a osobito neodgovorniji protivnik nego što su to raspadajući SDP, nedovršeni Živi zid i neoporavljeni Most. Bernardićeve inicijative uglavnom nemaju nikakva (pozitivnog) odjeka, Pernarove pobune rješavaju saborski čuvari, a Petrov i Grmoja ne mogu istjerati iz sebe osvetnički duh da bi se ozbiljnije posvetili politici. Nije rečeno da se opet neće pojaviti neke ličnosti, ili grupice, kojima će trebati državno skrbništvo, u zamjenu za sigurne glasove? Vjerojatno bi takav „nemoralni savez“lakše pucao kad bi saborska oporba znala upotrebljavati jača (demokratska) sredstva. A i što bi HDZ dalje s njima, želi li u drugome pokušaju uspostaviti obećani ugled vjerodostojne stranke? Ponovno “sauhati” s njima pod u sabornici? Ako bi se odlučio za rizik izvanrednih izbora, Andrej Plenković morao bi imati dovoljnu vjerojatnost – nikad neće imati potpunu sigurnost – da će iz njih izaći s pobjedom koja će omogućiti HDZ-u da lakše vlada zemljom, i da će, konačno, imati dugi i sigurni mandat da može provesti nužne reforme, koje svi uspješno odgađaju. Hrvatska će pamtiti premijera reformatora; svi drugi bit će samo prolaznici. Reforme ne mogu početi bez jakoga legitimiteta, i to dvostrukoga: političkoga, o tome odlučuju birači, i moralnoga, o tome odlučuju političari. U svakoj demokraciji postoje „pozadinske kuhinje“; sve se s njima ne služe podjednako. Hrvatska demokracija prolazi podulju fazu kad političari postaju teret politici, a politika teatar političarima, i kad „kuhinje“rade i prekovremeno da zbunjuju (one) građane koji vjeruju velikome piscu (F. M. Dostojevski): „Neistinom možeš proći svijet, ali se nećeš vratiti“! I hrvatska se politika suočava s elementarnim pitanjima (ne)istine, s kojima je sve teže živjeti a da se političarima ne dogodi da „dožive osvetu kad to najmanje očekuju“. Pozvati birače na konzultacije ne bi nužno značilo da će doći iznenađenja, ni do promjene smjera politike; tko je u stanju ponuditi „jasnu alternativu da narod može presjeći“, kako to od izbora očekuje filozof politike Thibaud Collin? U našim (ne)prilikama, to bi trebalo značiti da će birači odlučivati o projektu modernizacije države, koja se nije bitnije promijenila od ratnoga vremena; o programu pokretanja gospodarstva, što se odlaže za gora vremena;
Kad ostaci radničke klase dolaze na Markov trg s njom se oslobađa energija zbog koje se preznojavaju i vlade koje su zaboravile na ideologiju socijalnog otuđenja i sindikati koji su davno skinuli Marxov kostur sa svojih zastava
o podizanju socijalnog standarda, što svi uglavnom izbjegavaju, i o smanjivanju napetosti u društvu, što svi manje-više zapostavljaju. Hoće li na hrvatskome biralištu pobjeđivati oportunizam ili hrabrost; iskrenost ili prijetvornost; odlučnost ili kalkulantstvo; puka borba za vlast ili svijest o služenju ljudima? Dvojbe će se nametati, sada ili za dvije godine; takva je hrvatska stvarnost. Odluči li se za izbore već ove jeseni, HDZ bi mogli sustići njegovi vlastiti repovi; naše su krize kao ruske babuške: iz Agrokora izlaze Uljanik i 3. maj, a nitko još ne može reći da iz brodogradilišta neće izići neka nova babuška koja će mobilizirati državu.
Korak do socijalnog bunta
Kad ostaci radničke klase dolaze na Markov trg, s njom se oslobađa energija zbog koje se preznojavaju i vlade koje su zaboravile na ideologiju socijalnog otuđenja, i sindikati, koji su davno skinuli Marxov kostur sa svojih zastava. Što oni imaju braniti, osim radnoga mjesta i gole radničke plaće? A što država može ponuditi današnjem proletarijatu? Lex Agrokor, kao što neki brzopleto sufliraju, teško se može ponoviti a da se cijela država ne pretvori u lex specialis. Problem je širi, i bitno drukčiji: država je u prethodnom razvikanijem slučaju Agrokora nastupala bez gotovine, sad bi morala udijeliti sitniš od koje plaće da smiri napetosti, a da opet ne riješi problem. Stručnjaci bolje znaju zašto se gospodarske krize u Hrvatskoj događaju u poljoprivredi i u brodogradnji; te su grane – zanemare li se mogući „subjektivni razlozi“– izrazito neprofitne, i teško se (s)nalaze na tržištu, s konkurencijom koja uživa povoljnije financijske uvjete. Kad su hrvatske vlade pregovarale o pristupanju Europskoj uniji, probleme brodogradnje rješavale su uglavnom tako da su podizale Potemkinova sela, da se ne vidi da u njima nije osigurana potrebna održivost. Sad se ruše kulise i izbija na vidjelo da u Puli i Rijeci treba provesti drugo restrukturiranje. Netko mora platiti, a da to ne budu radnici, jer su oni previše plaćali, i nemaju više čime plaćati, a po mogućnosti ni država, jer ona nema raspoloživa novca, čak i da ima više volje. Poduzetnik Končar gotovo da uživa u svojoj ulozi spasioca; ne uspije li njegova operacija spašavanja brodogradnje, on je već spašen svojim povlaštenim položajem sitoga čovjeka koji gladnome radniku ne mora vjerovati. Koliko će, na kraju, u brodogradilištima pobijediti gruba tržišna logika, a koliko će stradati solidarnost? Zasad je primjetno da slabi socijalna osjetljivost, a da u tom porazu najviše gubi politička ljevica; ona je posve zaboravila jezik nekadašnje radničke klase! Od štrajka do socijalnoga bunta nije uvijek veliki korak. Situacija je eksplozivnija nego što se može činiti, pretpostavi li se da bi radnici Uljanika i 3. maja mogli i odlučnije tražiti da i njih država tretira na isti način kao i zaposlenike Agrokora prije toga. Vlada to zna kad pregovara sa štrajkašima i kad angažira stranačke stožere da u prvi plan istaknu odgovornost uprava, a odmah do njih odgovornost lokalnih stranaka, IDS-a i SDP-a. Tako se socijalni sukob, linijom težeg otpora, prenosi na stranački teren, da osigura Vladi dovoljno manevarskoga prostora da sa što manje ulaganja ostvari što veću dobit, i oteža ionako teško rješenje. Neorganizirani politički konkurenti uglavnom nemaju druge strategije, osim da krivo računaju još jednom, čim se popuni Sabor, s manjinom mogu (s) rušiti Vladu i isprovocirati izbore. Što bi s njima kad SDP ni u čistoj socijalnoj borbi ne zna stati u zaštitu radnika, i kad uopće na djelu nema političke ljevice koja bi prepoznala da hrvatski kapitalizam ne proizvodi efikasnost, kao u razvijenim zemljama, a stvara nejednakost, još nepodnošljiviju jer se događa u uvjetima sve masovnijeg siromaštva. Teško je reći da u vrućoj jeseni ikome treba da vadi kestenje iz vatre. HDZ stoji dobro na stranačkoj ljestvici, ali je znao stajati i bolje a nije išao va bank. Njegova je snaga u dobroj mjeri u slabosti političkih konkurenata. To što dvije trećine građana, u nekim ispitivanjima i više, misle da Vlada vodi zemlju krivim putem i u pogrešnom pravcu, može brinuti HDZ i davati nadu političkoj oporbi. Kako su izbori lutrija, tko hoće dobiti, mora prije kupiti srećku. Zasad se nitko ne maše za novčanik.