Još uvijek patimo od autoriteta, ali se na nj volimo i pozivati

Redoviti sam i zadovoljan korisnik gradske željeznice unatoč brojnim zamjerkama i objektivno nedostatku kvalitetne usluge. Stoga sam uočio kako jedan putnik redovito čuva mjesto u vlaku za svoju kolegicu s posla. Budući da to nije u skladu s prometnim pravilima, iskoristio sam šutnju ostalih putnika koji se ne žele konfrontirati i odlučio stupiti u akciju. Tako sam u petak za vrijeme velike gužve, zapazivši ponovno slobodno mjesto, upitao: „ Je li slobodno?” Odgovor je bio kako je mjesto zauzeto! Pitao sam na koji se način sjedala mogu rezervirati jer je bilo 15 minuta do polaska vlaka, a odgovor je bio: „Pa, znate mi dugo putujemo zajedno, znamo se, a i vi znate da čuvam mjesto za kolegicu.“Nakon toga sam upotrijebio teže oružje i upitao ne misli li da svojim postupkom kao zaposlenik željeznice narušava njezin ugled? Odgovor je bio neodređen i dijalog sam završio kako ću o tome izvijestiti prijatelje iz uprave HŽ-a nakon čega sam dobio odgovor da slobodno sjednem! Taj kratki razgovor dovoljno govori o tome kako još uvijek patimo od autoriteta, ali se na nj volimo i pozivati. Jer nakon što sam sjeo na susjedno sjedalo gospodin se sjetio kako i on zna članove uprave i ne samo njih već i one koji su ih postavili! Završavajući ovu anegdotu, potrebno je naglasiti kako je do polaska vlaka još nekoliko putnika željelo sjesti na upražnjeno mjesto, ali iskusni željezničar nije dozvolio. Sve dok konačno nije pristigla na svoje rezervirano sjedalo kolegica s posla. Ovaj slučaj, možda naoko banalan, nažalost nije usamljen i samo govori o ponašanju pojedinaca koje često znamo osuđivati i reći kako je bahato, bezobrazno i slično, Pri tome zaboravimo da se i sami tako ponašamo. Ispričavši ovaj događaj na nekoliko mjesta, dobio sam odgovore kako su ljudi neodmjereni i u većini drugih slučajeva. Odgajatelji se tako žale na roditelje koji su bezobrazni i zahtjevni, a totalno raspuste i razmaze svoju djecu. Učitelji i profesori strahuju od roditeljskih prijetnji i dodjeljuju učenicima bolje ocjene. Posebna su priča državni i gradski službenici koji su kontinuirano u dodiru s građanima. Pojavom mobitela postalo je uobičajeno snimati ih na radnom mjestu, pisati protiv njih pritužbe i slati nadređenima lažne optužbe. Tako smo u posljednje vrijeme svjedoci čestih pritužbi na policajce koji od straha pred unutarnjom kontrolom i medijskim pritiscima sve više pravo i pravdu zamjenjuju olakotnim okolnostima. Pri tome ne želim reći kako u policiji nema negativnih primjera, ali na temelju osobnog iskustva mogu posvjedočiti da sam više puta uputio pismene pohvale, a samo jednom pritužbu. Stoga, uzevši u obzir stanje društvenog sociološkog duha koji neminovno proizlazi iz pojedinačnog ponašanja, ne možemo biti zadovoljni. Posljedica je da su nam uzori postali pogrešne osobe i situacije, poštovanje i poštivanje izgubilo je smisao, a moralne su se norme srozale. Nije mi namjera veličati prošla vremena, ali ipak je profesor nekad bio cjenjeniji nego danas, a slično se može reći i za liječnika, svećenika, prometnika... Ipak, pogrešno bi bilo zaključiti kako su zaposlenici sami krivi za srozavanje nivoa svoje profesije. Daleko više na to utječe cjelokupna društvena klima i okruženje počevši od podcijenjenog rada pa do uhljebljivanja i političkih kadrovskih rješenja i ključeva.