VJERONAUK JE NAJDEMOKRATSKIJI PREDMET U ŠKOLAMA

kolska godina tek je počela i uskoro će biti objavljene statistike koliko je učenika upisalo vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Prošlih godina taj postotak je vrlo visok i kreće se gotovo do devedeset posto upisane djece, pa će zacijelo tako biti i ove. To pokazuje da je odaziv na vjeronauk u školi i nakon više od 20 godina od njegova uvođenja odličan i da je njegova prisutnost u školi itekako potrebna. Zapravo, pokazuje i više od toga, zato što je vjeronauk u hrvatskom školskom sustavu izborni predmet i za njega se svake godine roditelji ponovno odlučuju, tj. izabiru ga u ime svoje djece, potpisujući posebnu izjavu. Takav status, zapravo, nema niti jedan predmet u školskom sustavu i po tome je vjeronauk i svojevrstan izravni plebiscit građana i najdemokratskiji oblik njihova odlučivanja o školovanju njihove djece. Naravno, kada se vjeronauk izabere kao izborni predmet, on postaje obvezan i ima jednak status sa svim ostalim školskim predmetima. Ono što često stvara zabunu u dijelu javnosti koja se buni zbog tobožnjeg nametanja vjeronauka, odnosno vjerskog poučavanja u sekularnom školskom sustavu je činjenica da on u osnovnoj školi nema alternative. Naime, u srednjoj školi alternativa vjeronauku je etika, pa učenici sa svojim roditeljima mogu izabrati jedan ili drugi predmet. U velikoj većini, kao što je poznato, biraju vjeronauk. I to zbog vlastita svjetonazora, premda etika, zanimljivo, nimalo nije svjetonazorski obojena. Dakle, nitko tko bira vjeronauk ne čini to da bi bio protiv etike. No, možda upravo „ispranost“etike od svjetonazorskih vrijednosti nije zanimljiva većini učenika i roditelja, što čak može biti i poruka onima koji su zagovornici najšireg oblika poučavanja o religijama kroz predmet religijske kulture, koji bi zacijelo doživio sudbinu sadašnje etike. Problem je u osnovnim školama, gdje vjeronauk nema alternative. Ali, to nije pitanje vjerskih zajednica, nego države i Ministarstva prosvjete, koji su dužni i u osnovnoj, kao i u srednjoj školi, vjeronauku osigurati alternativu i omogućiti djeci i roditeljima izbor između vjerskog i nekog drugog oblika poučavanja. Zašto vjeronauk u osnovnoj školi nema protutežu, teško je odgovoriti i doista bi bilo korektno od države da to omogući. Jer se zbog toga problema javlja niz drugih, od onih sa smještanjem u satnici do onih s malobrojnom djecom koja ne pohađaju vjeronauk, pa taj sat imaju nepotrebnu „rupu“koju nije jednostavno „zakrpati“. I normalno je da to kod njihovih roditelja rađa frustracije. No, ono što je najvažnije u cijeloj priči oko vjeronauka u školi to je da je on ponuda, koja se može prihvatiti ili odbiti. Prema tome, nikome nije nametnut ili oktroiran. Vjeronauk u školi demokratskiji je predmet od svih ostalih, a brojnost onih koji ga upisuju govori o važnosti prava na izbor. E, kad bi tako bilo i na svim ostalim razinama u državi...