Hrvatska paradigma: nije bitno što znaš, nego koga znaš
Oni koji su izborili hrvatsku neovisnost od Jugoslavije znali su da se bore protiv agresora koji ne želi nikakvu hrvatsku neovisnost i suverenost. No dok su naši borci za neovisnost to znali, nisu znali nešto drugo što ih je dočekalo kada su konačno pobijedili agresora. Nisu znali da, dok su se oni borili s agresorom, iza njihovih leđa se potajno, tiho i jedva primjetno, stvarala jedna nova “hrvatska” paradigma koja je glasila, i još uvijek nažalost glasi: Nije bitno što znaš, nego koga znaš! I nisu znali da će na toj paradigmi izrasti društvo za koje se zacijelo nisu borili, društvo u kojemu će politika putem medija sustavno umanjivati njihove zasluge, društvo u kojem politika dopušta vrijeđanje svega za što su se borili, od njihovih pobjeda do same države za koju su se borili. Kako je moglo doći do toga? Objašnjenje je u “proklamiranoj” paradigmi ”nije bitno što znaš, nego koga znaš”, kojom je politika nevjerojatno lukavo, prijetvorno, tajno i protuhrvatsko toliko premrežila sve pore društva da je nestao i najmanji trag domoljublja, poštenog i predanog rada za opće dobro, i očuvanja suverenosti hrvatske države. A svakog tko se zalaže za te vrijednosti anatemizira se kao nazadnjaka, krajnjeg desničara, nacionalista, protivnika poduzetništva, jugonostalgičara, komunjarskog recidivista i protivnika tekovina EU “demokracije”. Usponi Pašalića, Kutle, Todorića, Tedeschija, Čermaka, Mamića, Rajića, Vidoševića, i još brojnih inih likova, u vrhove političke i gospodarske “elite” nisu se dogodili zbog njihovih sposobnosti, znanja ili predanosti poslu, već zbog toga što su se znali s određenim osobama koje su im omogućile taj uspon. A rezultat primjene takve paradigme, od koje se ne odustaje unatoč brojnim aferama čiji su akteri bili navedeni likovi, je današnja Hrvatska s uništenom industrijom, bez najvećeg dijela suverenosti koja neku državu čini suverenom, i koja je zapravo “dobar sluga, loših gospodara”. Ta je paradigma loša i pogubna za najveći dio građana Hrvatske, ali je dobra za one koji je prakticiraju, no i njima samo do tada, dok se ne “pokliznu” na nekoj aferi oni koje su znali, i koji su im omogućili da budu ono, što nisu ničim zaslužili, ili dok ih ne prestanu štititi oni koje su znali, i koji će ih “žrtvovati” da bi zaštitili sebe od “pokliznuća”.