Zločine čine dobri ljudi koji su stali uz lošu ideju
Australski bookerovac ratni roman pisao je 12 godina u čast ocu, zarobljeniku koji je gradio japansku prugu smrti
U Zagreb je na Festival svjetske književnosti stigao i bookerovac David Grossman, i to ravno sa Sjevernog pola gdje upravo piše novu knjigu Raskošna ponuda šestog Festivala svjetske književnosti u ponedjeljak je u Kino Europu dovela čak dva dobitnika Bookerove nagrade. Doduše, veliki izraelski pisac David Grossman dobio je međunarodnog Bookera za knjigu “Ušao konj u bar”, dok je australski pisac rođen na Tasmaniji Richard Flanagan dobio nagradu Man Booker za najbolju knjigu engleskog govornog područja za roman “Uskim putem duboko na sjever”. Oba su romana prevedena na hrvatski jezik (objavila ih je Fraktura) pa su ih brojni posjetitelji festivala mogli kupiti i dobiti autogram od raspoloženih pisaca. Slovenski zet Flanagan, kojeg je u mračnoj dvorani Müller razotkrivala prevoditeljica i voditeljica splitske Bookvice Patricija Horvat, pohvalio se poznavanjem nekoliko hrvatskih riječi te rekao da je roman “Uskim putem duboko na sjever” morao napisati jer mu je otac bio među 22.000 australskih zarobljenika koje su Japanci natjerali na gradnju tzv. pruge smrti. – Otac je preživio prugu smrti, ali neke stvari nije nam govorio. Zaboravio je strahote. Ja i moja braća bili smo djeca te pruge smrti jer je zbog nje otac obolio. Bio je opsjednut lokotima. Mislio sam da ću, ako ne napišem knjigu o pruzi smrti, propasti kao pisac. Zato sam je pisao 12 godina – rekao je Flanagan koji misli da posao pisca nije da istražuje. – Istraživati trebaju povjesničari i novinari. A romanopisac mora istraživati vlastitu dušu – misli Flanagan za kojeg je normalno društvo ono u kojem se najjači brinu za najslabije. Rekao je i da veliki zločini ne počinju u trenutku kada se odrubi prva glava ili kada odjekne prvi pucanj, nego kada se počne govoriti da postoje manje vrijedna ljudska bića, dovodeći svoju tvrdnju i u kontekst lošeg australskog odnosa prema izbjeglicama.
Tijelo ne zaboravlja nasilje
– Zločine su u 20. stoljeću činili dobri ljudi koji su se solidarizirali s lošim idejama i vrijednostima – misli Flanagan koji je pišući knjigu o pruzi smrti u Japanu razgovarao s nekoliko japanskih vojnika, pa i s čuvarom logoraša koji je bio naročito okrutan prema zarobljenicima te je osuđen na smrt, da bi ga Amerikanci pomilovali. – Tvrdio je da se ne sjeća nasilja. Zamolio sam ga da me ošamari jer su šamari bili najteža kazna u japanskoj vojsci. Ošamario me tri puta i tada sam vidio da mu tijelo nije zaboravilo nasilje. Tetive su imale dobro pamćenje – rekao je Flanagan koji misli da je zločin duboki ljudski poriv koji može biti prisutan i u ljubitelja književnosti. Karizmatičnog pisca Davida Gro- ssmana koji drugi put posjećuje Zagreb dočekala je lijepo popunjena dvorana Kina Europa i izraelska veleposlanica u prvom redu. Pred zagrebačkom publikom taj plodni pisac prisjetio se događaja od prije 36 godina kada je bio rezervist u Izraelsko-libanonskom ratu. – Moja jedinica imala je žrtve. Svake večeri imao sam ceremoniju. Bez šljema i pancirke otišao sam na balkon kuće koju smo zaposjeli gdje sam bio na dometu snajperista i čitao dijelove knjige “Obećanje u zoru” Romaina Garyja. Od snajperskih metaka štitila me književnost. Čim sam prestao čitati knjigu, pobjegao sam u zaklon poput zeca – rekao je Grossman koji ne voli stand-up komedije jer su mu precinične, dok mu je židovski humor prihvatljiviji jer je ironičan. Na pitanje svog razotkrivača, hrvatskog povjesničara Hrvoja Klasića što je židovski narod danas, lucidni Grossman odgovorio je slikovitom pričom o stvaranju hebrejskog jezika koji je do početka 20. stoljeća bio jezik samo za vjerske obrede i blagdane. – Ali, taj je jezik početkom 20. stoljeća desakraliziran. Napisan je novi rječnik tog jezika po uzoru na Bibliju. Neke su riječi izmišljene jer u Bibliji nije bilo riječi za rajčicu ili za sladoled. Otac tog jezika dobio je dijete te se sa ženom obvezao da će s njim govoriti samo hebrejski. To je dijete zasigurno u ono doba bilo najusamljenije na svijetu. Ali danas je jezik živ i u upotrebi – rekao je Grossman koji je izraelski patriot, ali i veliki kritičar današnje izraelske vlade i njezine politike.
Pišem rukom na papiru
– Imamo najdesniju vladu u povijesti Izraela koja potkopava demokraciju. Ne želimo priznati da već više od 50 godina igramo ulogu okupatora. Sve više ljudi i u Izraelu i u Palestini misli da se stvari na Bliskom istoku ne mogu promijeniti. A ja mislim da je mir moguć, iako mi je jasno da moramo imati jaku vojsku. Kada ljudi
Imamo najdesniju vladu u povijesti Izraela. Već 50 godina igramo ulogu okupatora, kaže Grossman
više ne vjeruju u promjenu, onda su poraženi. Izrael je danas tvrđava, ali nije dom – misli Grossman koji je izgubio sina u jednom od nedavnih ratnih sukoba. – Na Dan sjećanja govorio sam na skupu zajedno s Palestincima. Mnogi su nas zbog toga napadali, bacali boce na nas, vrijeđali nas. Ali od takvog aktivizma neću odustati – poručio je Grossman koji je u Zagreb došao sa Sjevernog pola gdje je u samoći pisao novi roman. – Pišem rukom na papiru. Moj je ruksak zbog toga prilično težak. Nije mi bitno gdje pišem. Mislim da bih pisao i u blenderu. Kada mi kažu da avion kasni i da moram čekati pet sati, kažem super i odem pisati. Priče su poput magnetnih polja. Nemoguće im se oduprijeti – misli Grossman čije su knjige prevedene na 40-ak jezika pa je nedavno u Njemačkoj okupio 15-ak svojih prevoditelja da bi raspravljali o umijeću prevođenja.