S Hrgovića skidam prašinu, zasjat će punim sjajem
Šteta što se nije dogodio meč između Muhammada Alija i Teofila Stevensona. Bio bi to najveći meč dotad, kakav svijet nije vidio
S kubanskim boksačima današnji je Hrgovićev trener Pedro Diaz osvajao olimpijska odličja, radio je u zemlji vrhunskog boksa Biti najbolji hrvatski boksač i imati Kubanca za trenera u profesionalnom boksu isto je kao da neki vrhunski NBA trener preuzme Cedevitu. A Pedro Diaz, novi trener Filipa Hrgovića, vrhunski je znalac s doktoratom iz sportskih znanosti. Najbolji od najboljih. – S kubanskim boksačima bio sam pet puta na Olimpijskim igrama, na isto toliko svjetskih prvenstava i na bezbroj turnira, a za to vrijeme 12 godina radio sam s Felixom Savonom. Napisao sam 10 knjiga, osam o boksu, a dvije o boksu u slobodnoj borbi – predstavio nam se trener Diaz. Da podsjetimo, Savon je trostruki teškaški olimpijski pobjednik, ali i šesterostruki svjetski prvak pa nismo odoljeli da sugovornika ne pitamo tko je bio bolji boksač, Savon ili Teofilo Stevenson, također trostruki olimpijski pobjednik, koji bi to možda bio i četvrti put da njegova Kuba 1984. nije bojkotirala Olimpijske igre. – Sto posto sam siguran da je Stevenson bio bolji. Bio je kompletan borac, izrazito pametan, sjajan tehničar, iznimne snage udarca, 11 godina bio je nepobjediv – govori nam Diaz.
Nikad protiv Kube
Nakon drugog olimpijskog zlata (1976.), Stevensonu je ponuđeno pet milijuna dolara da prijeđe u profesionalce i da se bori s Muhammadom Alijem, što je on odbio rekavši “što su milijuni dolara prema ljubavi osam milijuna mojih Kubanaca”. Da se taj meč dogodio (Ali je imao 35, Stevenson 25 godina), tko bi pobijedio? – Bio bi to najveći meč ikad dotad održan, puno veći od meča Mayweather – Pacquiao. A izgledi bi bili 50:50 posto. Zapravo, kada bi se taj meč održao po pravilima amaterskog boksa, pobijedio bi Stevenson, a po pravilima profesionalnog boksa pobijedio bi Ali koji je majstorski koristio razne trikove u borbi. Kao i mnogi Kubanci, i Pedro Diaz otišao je trbuhom za kruhom (2007.), s time što on nije bježao kao mnogi slavni boksači poput Rigondeauxa, Lare, Solisa, Gamboe, Barthelemyja... – Jedna polovica mene krvari za Kubu, no s obzirom na to da je profesionalni boks kod nas zabranjen još od 1962. godine, otišao sam raditi u Kolumbiju i tako sam ostao u inozemstvu. Najprije sam živio i radio u Montrealu, a posljednjih sam pet godina na Floridi gdje sam partner u Mundo Boxing Gymu u Miamiju – otkrio nam je Diaz. Za razliku od spomenutih bjegunaca, Pedro Diaz nema problema s odlaskom na Kubu. – Ja vam nikad neću loše govoriti o Kubi. Uostalom, bio sam tamo i
prije dva tjedna jer još uvijek ondje imam rodbinu – rekao je. Nije htio govoriti ni o pokojnom diktatoru (za nekoga je osloboditelj) Fidelu Castru jer su u njegovo vrijeme vrhunski sportaši imali jako dobar status pa je i to razlog što su Stevenson i Savon odoljeli ponudama iz svijeta “trulog kapitalizma”. – Iako u to vrijeme na Kubi nije bilo mnogih stvari nužnih za dobar život, takvi sportaši imali su sve – dodao je. Kako su boksači osvojili gotovo polovicu kubanskih olimpijskih zlata (37 od 78), pitali smo za kubansku boksačku tajnu. – Sve počinje od selekcije, koja se za pojedine sportove radi u vrlo ranoj dobi, a za boks negdje oko 10. godine. Već tada rade se biometrički i funkcionalni testovi te se procjenjuje tko je talentiran za koji sport, a za boks imamo i jedan poseban test – prema dječaku bacimo neki predmet i pratimo njegove prirodne reakcije, ako eskivira ili blokira taj predmet, onda je za boks, ali ako zažmiri, nije za boks. Nakon toga slijedi metodičan rad i velika disciplina koja našim štićenicima ne pada teško jer boks doživljavaju kao igru – opisao je zanimljive metode Diaz.
Mogao bi biti šampion
Kako je pak Pedro Diaz doživio svoga novog štićenika, Hrvata Filipa Hrgovića? – Zapazio sam Hrgovića na turnirima i tada mi se činio kao solidan borac, no radeći s njim posljednja dva mjeseca shvatio sam da bi mogao postati veliki šampion. Ima veliko samopouzdanje, no da bi postao šampion morao bi biti jako discipliniran jer treba još puno toga naučiti. Bitno je da vjeruje u nas, u svoj tim, jer bez tima pojedinac, koliko god talentiran bio, u profesionalnom boksu ne može uspjeti. Što mu se kod Filipa najviše sviđa? – Filip ima jako dobru frekvenciju udaraca, ali i dobru koordinaciju cijelog tijela. Dobra je pretpostavka i to da iza sebe ima jako puno mečeva. Poštujem njegove prijašnje trenere i ono što su oni s njim radili jer i meni to pomaže. Ja možda jesam uveo nešto manju količinu treninga, drukčiji način rada, no recimo da sam obrisao prašinu da bi on mogao pokazati sav svoj sjaj. Bi li Pedro volio da taj sjaj zasja i na sljedećim Olimpijskim igrama, 2020. godine? – Volio bih vidjeti Filipa u Tokiju. I novi predsjednik Svjetskog boksačkog saveza volio bi imati profesionalce u olimpijskom ringu i bit će sjajno ako AIBA sklopi partnerstvo s najjačim savezima poput WBC-a. Ako su još 1992. to mogli NBA košarkaši, zašto onda to 28 godina poslije ne bi mogli profesionalni boksači. U Filipovu rasporedu ne bi zbog toga bilo puno promjena. Trebali bismo osloboditi neko vrijeme za nastup na kvalifikacijskom turniru, a potom i cijelo ljeto za pripreme i nastup na Igrama.
Stevenson je bio bolji boksač od Felixa Savona. Užitak je bilo gledati te majstore