Boksao je i u 45. godini, odbio poziv da živi u Hrvatskoj
Marijan Beneš je u svoje vrijeme bio toliko popularan da ga je i tadašnji jugoslavenski predsjednik Tito čak dvaput osobno primio
Marijan je rijedak primjer boksača koji je išao u glazbenu školu i koji je imao dara za pisanje poezije Kada je ovog sportskog novinara jučer nazvao naš poznati koncertni producent Tomislav Kašljević pretpostavili smo da je glasnik loše vijesti. Jer, s Tomom smo imali dogovor da nas izvještava o stanju jednog njegova velikog prijatelja, posljednjeg boksačkog romantičara na ovim prostorima. U tom trenutku prije no što ćemo podići slušalicu nekako smo znali da za Tomislavov poziv može biti samo jedan razlog. - Umro je Marijan Beneš - kazao nam je tužnim glasom veliki Benešov prijatelj i čovjek kojem je boksačka legenda bila vjenčani kum. - Znao sam da Marijan boluje, da je u teškom stanju, ali nisam imao snage ni hrabrosti otići ga vidjeti. Kažu mi je da je imao ni 40-tak kilograma pa sam ga htio zapamtiti u onom puno ljepšem stanju. A u tom stanju ovaj je banjolučki Hrvat oduševljavao ljubitelje boksa diljem cijele bivše SFRJ pa i šire. Uostalom, Marijan je bio i amaterski prvak Europe u poluvelteru (1973), a potom i profesionalni prvak Starog kontinenta, a to je naslov kojeg je osvojio i izgubio protiv Francuza. Prvak je postao pobjedom nad Gilbertom Cohenom u ožujku 1979. u Banja Luci, a s trona je skinut točno dvije godine kasnije, u Parizu, od Louisa Acariesa.
Dijelio novac siromašnima
Borio se Beneš i za naslov svjetskog prvaka, ali je te 1980. na bodove izgubio od Uganđanina Ayubea Kalulea. Od 39 profesionalnih mečeva pobijedio je u 32, od toga 21 nokautom. U svoje vrijeme bio je toliko popularan da mu je publika tijekom borbi pjevala “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ...”, a čak ga je i Josip Broz Tito dvaput osobno primio. Marijan Beneš (66) rođen je u Beogradu od oca Hrvata (Josip) i majke Srpkinje (Marija Vuhić) i to je nešto što će oblikovati i njegov sustav vrijednosti pa i nacionalne osjećaje. Stisnut između obostranog ekstremizma, zacijelo je zbog toga, ali i banjalučkog zavičaja če-
sto govorio ovo: - Ja sam sve, i Hrvat, i Srbin i Bošnjak. Ja sam i dalje Jugoslaven. Dio srpske agresije na Hrvatsku proveo je u Hrvatskoj: - U Hrvatskoj sam bio u izbjegličkom kampu u Novskoj, a potom kod prijatelja u Zagrebu. Priznao je u jednom razgovoru s novinarima i ovo: - Živio sam na račun svoje sestre bez kojeg danas ne bih bio živ. U ratnim godinama nisam mogao naći nikakav posao unatoč uspjesima. Sve moje medalje nisu vrijedile niti pola lule duhana. Tijekom rata izgubio je puno. Ponajprije materijalno. Ostao je bez oba kafića, bez kuće, ali nije odveć kukao: - Ne živim ja teško, ali nemam nikakva primanja. Sestra Ljiljana je moj financijer i da nema nje ja bih bio na prosjačkom štapu. Tijekom rata dijelio sam novac sirotinji, bez obzira na nacionalnost. A ta njegova široka duša ga je i dovela do siromaštva jer rijetki su bili oni koji su se sjetili posuđeno vratiti. A vratiti se nije mogao niti kotač njegove karijere u kojoj nije znao kada treba stati. Za boksače zna biti kobno kada odrade i jedan meč previše, a on ih je odradio nekoliko. Ne samo da se vratio nakon preboljenog hepatitisa, nego je boksao čak i slijep na jedno oko pa se 1983. morao povući. No, njegov borbeni duh mu nije dao mira pa je u 90-tima imao dva ekshibicijska meča, valjda da bi se “prisjetio” da je tijekom karijere imao 26 prijeloma, raznih, kostiju, a zbog ozljede glasnica glas mu je postao tih. Od boksa je zaradio, kažu priče, oko šest milijuna tadašnjih njemačkih maraka pa je imao dvije kuća i dva kafića, a na kraju se sve svelo na to da su njegovi sportski i ini prijatelji za njega počeli skupljati pomoć. Nažalost, za takvo što je bilo kasno jer ga je dohvatila najprije Alzheimerova, a potom i neka od zloćudnih bolesti i Marijan je počeo kopniti. Vaš novinar posljednji put ga je vidio prije 14 godina kada je kao gost organizatora Prvenstva Europe posjetio Pulu. Zapravo, pričali smo s njim u kafiću, tada još živog i zdravog, Mate Parlova i to je slika koju vaš reporter nikad neće zaboraviti. Mate i Marijan, dva boksača viteza, dvije tako rijetke pojave u tako grubom svijetu boksa, dva ljubitelja poezije.
Bio sam naivan
Recitirali su jedan drugome poeziju, prisjećali se svojih zlatnih dana bez puno patetike, a Marijan je nakon toga čak i napisao knjigu naslovljenu sa “Druga strana medalje” što je jako dobar naslov i za cijelu njegovu životnu priču u kojoj se ističe i to da je valjda jedini boksač koji je išao u glazbenu školu. Nažalost, jučer se i Marijan se pridružio Mati kojeg na ovom svijetu nema već 10 godina i koji nam, baš kao što će i Marijan, toplinom svoje duše tako nedostaje. A obojica su bili takvi udarači kakve ovi prostori ne pamte. I takvi velikani u ljudskom smislu da obojica zaslužuju da se o njima snimi film, a čak bi i Hollywoodu bila zanimljiva priča o banjalučkom Jacku La Motti. Osim što je bio boksački, Marijan je bio i životni tragičar. Marijan se dvaput ženio pri čemu je dobio tri kćeri i sina. U ratu je izgubio skoro sve, brata Ivicu su mu ubili u Banjoj Luci, a tih ratnih godina su mu umrli majka i otac dok se od supruge Stane razveo zbog nacionalne netrpeljivosti, ali je s kćerima Ženet i Marijanom ostao u dobrim odnosima. – Želio sam biti prvak svijeta i za to bih riskirao oba oka. Imao sam i za to priliku, ali oko sebe nisam imao korektne ljude. Bio sam naivan, vjerovao sam ljudima i volio ih. Nikome nisam učinio zlo, a doživio sam grozne stvari – kazao je Marijan.
Boksao je i u 45. godini, a odbio je poziv da živi u Hrvatskoj. Ostao je vjeran Banjoj Luci Nisam imao snage otići ga vidjeti. Kažu mi da je imao 40-ak kilograma, a želio sam ga upamtiti kao jakog čovjeka TOMISLAV KAŠLJEVIĆ Benešov prijatelj i kum