NEKI NAŠI BISKUPI I SVEĆENICI MISLE DA SU VAŽNIJI OD OSTALIH VJERNIKA
Mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački, vrlo oštro progovorio o klerikalizmu i zlu pedofilije u Crkvi i izazvao ogroman val reakcija
Zabrinjavajuće je što ostavljamo dojam da je u Crkvi samokritičnost rijetka. Samokritičnost bi trebala biti naš kruh svagdašnji
Komentar ovonedjeljnog evanđelja o licemjerju bio je povod mons. Mati Uziniću da progovori o klerikalizmu i zlu pedofilije u Crkvi, što je izazvalo brojne reakcije, o čemu smo nakon toga razgovarali s mons. Uzinićem.
Mnoge je iznenadila ne toliko vaša oštrina nego samokritičnost, koja je rijetka u Crkvi?
Žao mi je što mi ljudi u Crkvi ostavljamo dojam da je u Crkvi samokritičnost prilično rijetka. To je doista zabrinjavajuće jer bi samokritičnost trebala biti naš kruh svagdašnji. Podsjećam da na početku svakog misnog slavlja kršćani javno priznaju da su griješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Što je to drugo negoli samokritičnost? I svaki dan bi nam trebao završavati ispitom savjesti i kajanjem za počinjeno zlo i propušteno dobro. To nije moguće napraviti bez samokritičnosti. Čudi me ta iznenađenost, pogotovo što ona nije ništa novo u mojim propovijedima, u kojima uvijek nastojim propovijedati nama u Crkvi, a ne onima izvan Crkve. Spomenut ću da sam prije dvije nedjelje na istu temu imao, po mojem mišljenju, i oštriju poruku. Tad sam, komentirajući iste ove pojave na temelju Knjige mudrih izreka, Katoličku crkvu usporedio s “Gospođom ludosti”. Samokritičnost nije ništa novo ni za Katoličku crkvu. Zar smo zaboravili isprike sv. Ivana Pavla II. uz veliki jubilej? Ili poruke pape u miru Benedikta XVI. koji je, malo prije nego što se povukao, istaknuo da danas vidimo na puno teži način da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego nastaje iz grijeha Crkve? O papi Franji i njegovoj samokritičnosti i oštrim riječima koje koristi, osobito kad se obraća Rimskoj kuriji, ali u različitim prigodama i nama biskupima, svećenicima i posvećenim osobama, nije potrebno ni govoriti.
Progovorili ste o licemjerju u Crkvi, jeste li imali reakcija?
Da, imao sam. Mnogi su mi poslali poruke podrške i zahvalnosti što sam progovorio o toj temi u Crkvi. Moram priznati da su me te reakcije iznenadile jer ne mislim da sam učinio išta posebno. Želio sam Isusovu poruku u nedjeljnom evanđelju promatrati u svjetlu skandala koji posljednjih desetljeća, a osobito intenzivno posljednjih tjedana, razdiru Katoličku crkvu, nagrđuju njezino lice i kompromitiraju njezinu poruku.
U središtu kritike vam je, kao i papi Franji, klerikalizam. Koja bi bila vaša definicija suvremenog klerikalizma?
Klerikalizam je uvijek pojava kojom se klerici, odnosno svećenici i biskupi, smatraju većim i važnijim od laika, odnosno drugih vjernika. Ta se pojava na društvenom području očituje u prisvajanju ili uzimanju političkih kompetencija od strane klerika. Na crkvenom području klerikalizam se očituje u poistovjećivanju klerika i Crkve što za posljedicu ima klerički elitizam, koji u laicima vidi vjernike drugoga reda.
Kako on može biti uzrok npr. zločinu pedofilije?
Klerikalizam nije bio uzrok pedofiliji, ali bio je i jest uzrok zataškavanju pedofilije. Objašnjenje za to je jednostavno. Ugled klerika pedofila poistovjetio se s ugledom Crkve. I na sve se načine, a najčešće premještajem na drugu službu ili slanjem na “bolovanje”, čuvajući ugled svećenika, nastojalo sačuvati ugled Crkve. Klerikalizam u Crkvi je, čuvajući ugled svećenika pedofila i Crkve, zaboravio da su i žrtve dio Crkve.
Znači li to da bi klerikalizma bilo manje kada bi laici bili angažiraniji u Crkvi?
Da, smatram da bi veća angažiranost laika i njihovo preuzimanje prava i dužnosti u Crkvi, a što uključuje i konstruktivnu kritiku nas biskupa, svećenika i posvećenih osoba, moglo pomoći u suočavanju Crkve s klerikalizmom. Za klerikalizam, uostalom, nismo krivi samo mi svećenici, nego je odgovornost za njega puno puta i na vjernicima, kao i svima drugima koji Crkvu poistovjećuju s nama klericima, a među njima, čini mi se, prednjače mediji.
Kako se vi kao biskup nosite s klerikalizmom, tj. kako sami sebe “deklerikalizirate”?
Moje biskupsko geslo glasi:
NEKI POJEDINCI U CRKVI ZBOG VLASTITIH INTERESA ŽELE POSIJATI PODJELE I UNIJETI RAZDOR
NE MISLIM DA SE U CRKVI DOGAĐA SUKOB IZMEĐU LIBERALNOG I KONZERVATIVNOG KRILA
“Od ljudi za ljude”. Ono me uvijek ponovno podsjeća da sam od ljudi uzet – dakle jednak drugima – ne zato da bih bio nad ljudima, nego da bih bio za ljude. Nisam postao biskup da bih vladao, iako moja služba uključuje i upravljanje, nego da bih služio. Na to me na više mjesta upozorava i sam Gospodin Isus. Istodobno sam svjestan da nisam ni izbliza dorastao službi koja mi je povjerena. To mi pomaže u tom mom, kako ste ga vi nazvali, “deklerikaliziranju”.
Pedofilski slučajevi bili su povod za napad na papu Franju. Kako ste ih vi doživjeli?
Pročitao sam da je papa Franjo neizravno komentirajući te napade rekao da su šutnja i molitva jedini pravi odgovor onima koji siju podjele i žele unijeti razdor u Katoličku crkvu. Želim ga u tome slijediti. Zato je i moj komentar na te napade šutnja i molitva za papu Franju i sva njegova nastojanja.
Kako općenito gledate na sukob liberalnog i konzervativnog krila Crkve?
Ne mislim da se u Crkvi događa sukob između liberalnog i konzervativnog krila nego neki pojedinci u Crkvi, zbog vlastitih interesa, kako kaza papa Franjo, žele posijati podjele i unijeti razdor. I njih, kao i Katoličku crkvu i njezino jedinstvo, rado uključujem u molitvu. Tu sam molitvu u posljednje vrijeme odlučio intenzivirati. Pozivam i sve druge da mi se pridruže u molitvi za Crkvu i papu Franju.
U koje biste krilo sebe svrstali?
Iskreno se nadam da nisam među onima koji u Crkvu unose nemir i razdiru njezino jedinstvo, ali prosudbu o tome trebali bi dati drugi. Ako jesam, onda toga nisam svjestan pa bih volio da me se dobronamjerno upozori.
Ima li klerikalizma i u kojem obliku i u našoj Crkvi?
Jasno da ima. Čini mi se da nema smisla šire odgovarati.
A licemjerja?
Isto tako.
Kako ga iskorijeniti?
Nije lako. Ali put za svakog od nas kreće od samoga sebe. Kad je o Crkvi riječ, onda je jedini način veća transparentnost u svemu. Papa Franjo rekao je da bi Crkva trebala biti poput poljske bolnice. Ja bih tome dodao, pozivajući se na jednu misao koju je svojedobno rekao sv. Ivan Pavao II., da bi ta poljska bolnica trebala imati staklene zidove kako bi svi mogli vidjeti što se u njoj događa. To je jedini način da se iskorijeni licemjerje u Crkvi i da ona bude manje grešna, a više sveta i tako izvrši ono poslanje koje joj je u vremenu između svoja dva dolaska povjerio njezin božanski Utemeljitelj i Zaručnik.
STALNO SE PODSJEĆAM DA NISAM BISKUP DA BIH VLADAO, NEGO DA BIH SLUŽIO