Od Tuđmanova HDZ-a ostao je samo strah od sličnosti Tuđmanu
Sjoš tri komunistička cvijeta okitio se ovih dana HDZ. Prvi je komunistički naputak šefa partije Časnom sudu, drugi je jednoglasna komunistička odluka Časnog suda, a treći komunistička šutnja iz straha ili gaženje po palom Darku Milinoviću iz ulizištva. Plenković se tobože čudi kako je “ispad” mogao napraviti čovjek koji ima mnogo iskustva i koji je obnašao brojne dužnosti u svojoj dugoj političkoj prošlosti. U toj pak prošlosti Milinović je postao član HDZ-a 1989. godine, dok je Plenković, koji će se u tu stranku kalkulantski učlaniti kao “starac” 22 godine poslije, još bio poletni marksist i poklonik komunističkih “teoretičara” iz države koja se već bila počela raspadati. I opet se pokazuje da je bio u pravu Zoran Milanović kad je rekao da po političkoj orijentaciji Plenković uopće ne pripada HDZ-u nego liberalnoj struji SDP-a pa se može reći da je Milinovića iz stranke izbacio SDP i da je svekolika politika HDZ-a sve crvenija. Činjenica da je uljez u stranci Plenkovića zacijelo čini još okrutnijim prema protivljenju njegovim odlukama te se strahu od osvete može pripisati šutnja u HDZ-u poslije najteže kazne Milinoviću. Što je ostalo od najveće i najjače hrvatske stranke koja se diči da je stvorila i obranila državu, koja je neusporedivo najduže vladala zemljom i na izborima hametice pobjeđivala protivnike? Ostao je zapravo samo jedan čovjek i njegovi privrženici koje stid od podložnosti vođi čini još privrženijima. Ostala je i šutljiva većina koja Plenkovića smatra stranim tijelom u HDZ-u, ali čuva svoje sitne i krupne probitke i povlastice koje ima kao nekad članovi Partije. Ostali su i relativno moćni članovi HDZ-a, među njima i saborski zastupnici, koji su mu se donekle usprotivili i koji bi ga uskratom glasova mogli srušiti, ali se ponašaju kao nekad pali komunisti koji se jesu sukobili s Partijom, ali su i dalje vođi ostali odani. Hrvatska nema trenutačno ni jedne jake stranke u koju bi se država mogla pouzdati, ni u HDZ-u ni u SDP-u više nikoga nije briga za sudbinu zemlje, obje su se petvorile u čistionice iz kojih se uklanjaju ili onemogućuju nepoćudni dok zemlju potresaju sve veće nevolje i propasti velikih tvrtki uvelike presudnih za nacionalno gospodarstvo. Plenković nema dvojbe oko toga što mu je bitnije – spašavanje Uljanika, 3. maja i Brodotrogira ili izbacivanje Milinovića iz stranke. Za njegovu političku sudbinu propadanje gospodarstva je nevažno, uvijek ima rješenje u posezanju u džep građana, u čekanju “spasa” iz Bruxellesa, u stečajevima, u zaduživanju u inozemstvu, ali je važno da iz stranke ukloni sve koji su na putu njegovu despotizmu. U usporedbi s državnicima koji dobro vode i obogaćuju svoje zemlje državnici koji ih loše vode i osiromašuju imaju veliku prednost, oni imaju najsvemoćnije oružje za svoje održanje – jaku mrežu svojih podložnika koji su im bespričuvno odani i strah kojim obuzdavaju moguće protivnike. Sposobni državnici neprekidno se moraju dokazivati svojom djelotvornošću kojom donose dobro građanima, nesposobni neprekidno moraju misliti i trošiti energiju na to kako se održati unatoč svojoj neuspješnosti. Kratka povijest toga održavanja u Plenkovića povijest je uklanjanja onih koji mu smetaju (Most, Hasanbegović, Stier, Kovač, Milinović...) i pridobivanja onih koji će ga održati na vlasti i kad su svjetonazorom sasvim suprotni HDZ-u – Pupovac, Radin i drugi manjinci, najveći sotonizator Tuđmana i HDZ-a otkad samostalna Hrvatska postoji – HNS, SDP-ov otpadnik Saucha pod istragom i drugi. U HDZ-u se uklanjaju ili razvlašćuju neupitni patrioti dok se istodobno skladno surađuje s onima koji desetljećima optužuju Tuđmana i HDZ za agresiju na BiH, koji izjednačavaju krivnje Srba i Hrvata za rat devedesetih, koji Plenkovića u “Novostima” nazivaju šljamom, a u Beogradu hodočaste agresorima na vlasti uzvraćajući im njihov posjet Hrvatskoj u tenkovima itd. Zbog svega toga, stranci i njezinu predsjedniku bilo je lako izbaciti Milinovića, utoliko više što bez trunke odgovornosti i grižnje savjesti iz Hrvatske izbacuju desetke tisuća ljudi. Tuđmanov HDZ više ne postoji, a uz “SDP-ova liberala” Plenkovića stranku održavaju i oni koji sliče na Tuđmana, a boje se da bi se to moglo vidjeti. Ni Milinović nije savršen, ali ostao je bez ijednog glasa potpore iz HDZ-a upravo iz tog straha. Iz straha od lutka Europske unije Plenkovića, pa bi stranka mogla promijeniti ime u HBZ – Hrvatsku bruxellesku zajednicu.
Milanović je bio u pravu: Plenković po političkoj orijentaciji pripada liberalnoj struji SDP-a