‘Poginulo mi je 180 ljudi’
Milorad Ulemek Legija, bivši zapovjednik zloglasne Srpske dobrovoljačke garde, u zatvoru je napisao memoare o ratnom pohodu na Hrvatsku
“Nisam više načistu sam sa sobom što je istina, a što mit o nama Srbima”
U knjizi “U tigrovom gnijezdu”, Legija se prisjeća akcija protiv HV-a, krštenja garde u Dunavu, šverca nafte i sječe slavonskog hrasta U specijalnom odjelu Kazneno-popravnog zavoda Zabela u Požarevcu dani zasigurno teku sporo pa Milorad Ulemek Legija vrijeme krati pisanjem. A 40 godina zatvora, kolwiko je dobio za sudjelovanje u likvidaciji srbijanskog premijera Zorana Đinđića, puno je vremena, nekome i životni vijek. “U tigrovom gnijezdu” naziv je knjige iz pera ratnog zločinca i ubojice, bivšeg legionara i jednog od zapovjednika Srpske dobrovoljačke garde, poznate kao Arkanovi Tigrovi, koja je diljem Hrvatske i BiH, pogotovo Slavonije, ostavljala krvavi trag. Upravo stoga pruža hrvatskoj publici jedinstveni, autentični pogled s druge strane nišana. “Mnogo je priča ispričano o Gardi i uglavnom su mnoge od njih bile neistinite, koje su pričali oni koji su ratovali u Disneylandu. Samo oni koji su u njoj bili mogu ispričati istinitu priču“, navodi Legija u uvodu svoje knjige. “Garda je nešto specifično, to nije bila samo obična vojna formacija. To je bila obitelj, utočište, mjesto gde su mnogi došli da bi služili Srbiji i njenom narodu”, piše pa dodaje kako su se njegovi gardisti borili širom bivše Jugoslavije “braneći svoj, srpski narod od najezde raznih hordi koje su željele ponoviti sve ono što su njihovi preci radili u Drugom svjetskom ratu”.
Krvi do koljena
Knjiga otpočinje Ulemekovim promišljanjima o povratku iz Legije stranaca u Jugoslaviju, gdje je bjesnio rat. “Ovdje, u Francuskoj, Vukovar su zvali hrvatskim Staljingradom. Još tada se moglo vidjeti na čijoj su strani simpatije, odnosno kako se francuska javnost polako dresira na čiju stranu treba stati. Oni o Balkanu nisu imali pojma. Nisu znali da tamo nikada neki sukob nije mogao završititi s nekim čarkama. Moralo je biti krvi do koljena”, piše Legija pa se prisjeća kako je u novinama naletio na članak koji govori o dobrovoljačkim jedinicama. Pažnju mu je privuklo ime Željka Ražnatovića Arkana “za kojeg je čuo kao klinac jer su se o njemu po gradu ispredale legende”. Kada je u tekstu pročitao kako se bore za srpski narod, shvatio je da se nalazi na pogrešnom mjestu i ubrzo prišao Arkanovoj gardi smještenoj na hrvatskom istoku. Tempo obuke, prisjeća se, čak i za legionara bio je paklen. “Arkan je rekao da se sve mora ubrzati i imao je pravo”, piše Legija pa opisuje svoj ratni put koji je nakon njegova dolaska 1992. vodio u Sarajevo, na poziv Biljane Plavšić i Radovana Karadžića. Na Legijine teze da “Srbima nije odgovarao rat” i da su “Alijini snajperisti skidali ljude po ulicama pa okrivili Srbe” ne treba trošiti riječi, puno je zanimljivije pročitati kako je izgledala svakidašnjica Arkanovih Tigrova nakon povratka iz BiH. Povukli su se na zahtjev međunarodne zajednice, pa se okupili u tadašnjoj bazi u Erdutu. “Stojim na jednom mjestu pored Dunava. Na tom mjestu bilo je mnogo puta grupno krštenje gardista. Kad je rat počeo, kad se komunizam počeo raspadati, mnogi nisu ni bili kršteni. Dođe vladika, tada iz Dalja, pošto su ga na početku rata najurili iz Osijeme. ka, i uđe do pola pasa u Dunav, a onda gardisti jedan po jedan ulaze i on ih krsti. Na nekim od tih grupnih krštenja bilo je i po pedeset gardista. Sve onako kako Bog zapovijeda”, otkriva Legija što su srpski gardisti radili u trenucima predaha između pohoda na tuđu, hrvatsku zemlju. “Prije mjesec dana bio je proboj hrvatskih specijalaca u Kopačkom ritu. Ovi iz Tenjske brigade zamolili su nas da im pomognemo učvrstiti liniju u tim močvarama i poslali smo jedan vod. I jednog dana, dok su naši postavljali mine na mjestima za koja smo procijenili da bi mogla biti kritična, tu je došlo do borbe. Nama je stradao jedan gardist, jedva smo ga iznijeli iz one močvaretine do obale Drave”, piše Legija o jednoj u nizu akciju svoje garde. “Tada smo i dalje mislili da ćemo se ovdje boriti. Svi puni elana. A onda su stvari polako počele izlaziti na vidjelo”, piše Ulemek o švercu koji je cvjetao u to vrije- “Prvo su počele masovno ulaziti cisterne s naftom. To je inače bila klasična fora. Uveze se nafta i onda se izveze u Krajinu, tako se operu papiri, a poslije se samo vrati u Srbiju i uzme se lova i na nafti i na neplaćenim prihodima za državu. Dvostruka zarada. Poslije su krenule i cigarete, pa drvo, prvo hrast. Govorilo se da je slavonski hrast nešto najbolje na ovim prostorima. Onda su počeli sjeći i topole pored Dunava, i sve je bilo jasno kao dan. Kada sam počeo to shvaćati, i sam sam usporio. Nisam htio više izigravati budalu”, progovara o padu morala u njihovim redovima.
“I ovdje smo ga popušili”
“Što bih kandžijao nekoga da se ubija od posla kad su ovi gore već donijeli sve odluke koje je trebalo donijeti”, piše Legija, dodajući da je i Arkan u to vrijeme sve manje prisutan u Hrvatskoj. “Njemu je poslije događaja u Bosni sve bilo jasno. Shvatio je kako stvari stoje i produžio dalje. Previše smo svi mi bili mali da bismo mogli nešto promijeniti”, žali se Milorad Ulemek što su već tada počele priče o pregovorima koji će donijeti trajni mir na područje cijele bivše Jugoslavije. “Kada sam vidio mnoštvo šlepera natovarenih drvetom kako prelaze Bogojevski most u smjeru Beograda, situacija mi je bila malo jasnija. I ovde smo ga popušili i to će biti najvjerojatnije bez ispaljenog metka. Bilo mi je jasno koliko je ovdje sati. Žalibože svih onih momaka koji izginuše pred sam kraj ove odiseje”, prisjeća se pa kaže kako osjeća prazninu. “Sve ove godine koje smo se borili i vjerovali otišle su nečijom voljom. Toliko poginulih, ranjenih i osakaćenih. Samo je Garda imala više od 180 poginulih za sve ove godine. I sada je netko odlučio da je gotovo. Nema više ubijanja, nema više ratovanja. Što smo se klali, klali smo se. Sada će biti onako kako netko drugi hoće. U ovom zbiru mi Srbi nismo baš najbolje prošli. Sve ono što je vijekovima unazad uz tešku muku, bol i tragediju stvarano, sada je izgubljeno nečijom voljom. Nisam više načistu sam sa sobom što je istina, a što mit o nama Srbima”, zaključio je Legija, barem 25 godina prekasno za tisuće poginulih i nestalih branitelja i civila koje su pale gdje god je stala čizma Arkanovih Tigrova.