Dokumentarni film o ultramaratoncu, policajcu i pjesniku
Svake godine Krešimir Šimić (29) trči 350 km dug memorijalni ultramaraton od Zagreba do Vukovara u sjećanje na devedesete godine i svojeg poginulog oca
Brođanin Krešimir Šimić (29) u trećoj je godini života ostao bez oca Gorana koji je, braneći slavonsku ravnicu i mlade godine sina jedinca, poginuo kao pripadnik slavne 108. slavonskobrodske brigade. Njegovo je djetinjstvo rak rata zahvatio svojim metastazama. Unatoč tome, nije posustajao.
Tijekom cijelog svojeg postojanja, odrastanja uz majku, bez očeve ruke, Krešo se želio baviti nečim teškim da dokaže da je vrijedan društvu. U sebi je spojio tri naizgled nespojiva zanimanja – ultramaratonca, pjesnika i policajca. Njegovi kolege i prijatelji njegovu su neobičnu i inspirativnu životnu priču pretočili u iskren autobiografski dokumentarni film “Smije li ratnik plakati”, koji je ovih dana premijerno prikazan u Slavonskom Brodu.
– Puno mojih sugrađana i prijatelja pomoglo mi je da ustrajem i snimim ovaj film. Moj cilj nije bio napraviti neko sterilno djelo, nego ogoljeti svoju dušu. Želio sam poslati opomenu za budućnost budućim generacijama da se na poseban način sjećaju devedesetih godina – istaknuo je Šimić.
Svake godine Šimić trči 350 km dug memorijalni ultramaraton “Putevima dragovoljaca” od Zagreba do Vukovara, koji je poslužio kao polazna točka za snimanje filma. Autori Mario Boić i Tomislav Marinović vjerno su dočarali doživljaje i emocije koje su ga pratile, emocije koje su ponekad bivale toliko jake da je za vrijeme utrke znao zaplakati.
– Iskoristite ovaj film da potrčite sebi u susret. Neka ovaj film bude vaša snaga, onaj mali atom snage koji nam često nedostaje da prijeđemo preko praga naših snova i ostvarimo ih – poručio je Krešo publici. Kako je netko primijetio, Kreši je Domovinski rat oteo razgovore, ali i zagrljaje oca i sina. Svoju bol rasuo je po cesti od Zagreba do Vukovara. On ne mrzi, jer mržnja razara. Samo želi svake godine ponovno udahnuti život sjećanjima da ne umru.