Gotovina i Markač, a ne Mirko Norac, nosili su svoj križ

Mirko Norac nosi svoj križ, bio je rat... lamentirali su ministri Krstičević i Medved na obljetnici operacije Medački džep koju je pohodio i posrnuli general osuđen za ratni zločin. A rat, poznato je, iz čovjeka izvlači ono najbolje ili pak ono najgore, to je vrijeme u kojem će svaki vojnik ojačati svoju vjeru ili pak upoznati svoje demone. Ovo potonje eksplodiralo je upravo u toj operaciji, pa su neki hrvatski vojnici u paklu rata, na surovost kojoj su do te ‘93. mnogo puta svjedočili odgovorili surovošću. Životom je tada platilo i 29 srpskih civila, a u izvještajima se navode i starci i starice čija su tijela zapaljena, kao i zločini gađanja noževima živog, za drvo obješenog, zarobljenog vojnika, bičevanja i posipanja solju po krvavim leđima te paljenja 500-tinjak kuća, zbog čega je u dijelu međunarodne zajednice prihvaćeno tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji kao građanskog rata, što je pratilo i okretanje Zapada od Hrvatske i izjednačavanja s agresorom – Srbijom. Iz svih tih razloga, niz je godina nad posve opravdanom i legitimnom operacijom Medački džep visjela teška stigma pa su i danas, 25 godina kasnije, hrvatski branitelji podijeljeni kada o tome govore. Dok će jedni pričati kako su se tih dana po prvi puta susreli s dotad neviđenim – da starice po njima pucaju s teškim naoružanjem, da civili nose vojnu odjeću i obrnuto – drugi će se, poput veterana Specijalne jedinice policije Alfa, ograditi od kaznenih djela, navodeći na svojoj web-stranici kako je “zbog zločina i masovnog uništavanja ova akcija nanijela veliku štetu ugledu HV-a i Hrvatske”. Na taj način, iz vlastitih redova, podsjetili su da ratni zločin ima svoje ime i prezime, a to je ime, u Medačkom džepu, bio Mirko Norac. Nekadašnji gospićki gospodar života i smrti kojeg, zbog zaštite koju je uživao kod ministra Šuška, u dva navrata nije uspio razvlastiti ni sam Franjo Tuđman, danas tvrdi da je ova operacija obavljena prema pravilima Ženevske konvencije, premda je na sudu dokazano da je iz kolone civila izvukao nenaoružanu stariju ženu i ubio je, pa suborce poticao da ga u tom nedjelu slijede. Svoj dug društvu vratio je s deset godina zatvora tijekom kojih se oženio i dobio dvoje djece. Boravak iza rešetaka Norac je iskoristio i za obrazovanje pa je diplomirao na Kineziološkom fakultetu, a javna je tajna da je posljednjih godina uzništva nebrojene vikende umjesto iza rešetaka proveo na slobodi. Kada je za sobom zauvijek zatvorio vrata kaznionice u Glini, dočekala ga je nova kuća od 300 kvadrata, a prije koju godinu otvorio je zaštitarsku tvrtku koja odlično posluje. Križ je to kakav bi poželjeli mnogi, no križ nije ono što nosi niti ga je ikada nosio Mirko Norac. Njegov križ ponijele su obitelji njegovih žrtava, nosili su ga nevini Markač i Gotovina, utamničeni u Haagu čistih ruku zbog zločina koje nisu počinili. Nose ga i majke poginulih hrvatskih heroja, ali ne i Mirko Norac jer u ubojstvu starice nema ama baš ničega herojskoga. U konačnici, njegov križ i danas nose oni branitelji koji su u paklu rata pronašli načina da ostanu ljudi. Svi smo mi Mirko Norac? Ne, nismo i neka tako i ostane.

Rat iz čovjeka izvlači ono najbolje ili najgore, to je vrijeme u kojem će svaki vojnik ojačati svoju vjeru ili pak upoznati svoje demone