Spašavanje zlata sarajevskih Židova Nedostajao jedan dukat
“OPLJAČKALI STE PRVI KONVOJ KOJI JE IZIŠAO IZ SARAJEVA, JAVITE KAD ĆE ZLATO STIĆI DA NE IZIĐE U MEDIJIMA: REPUBLIKA SRPSKA NASTAVLJA TRADICIJU NACISTIČKE NJEMAČKE, PLJAČKA ŽIDOVIMA ZLATO”
NE ZANIMA ME, STRIJELJAJ TROJICU, SAMO POŠALJI OPLJAČKANO ZLATO! NEMOJ ME ZAJE... RAZGOVOR S GENERALOM srpske vojske
Ugledni član židovske zajednice u Zagrebu, danas pokojni Jakov Bienenfeld, otkrio je Ivici Radošu 2012. godine kako se i zašto uključio u obranu svoje domovine
Jakov Bienenfeld (1948. – 2016.) bio je ugledni član židovske zajednice u Zagrebu. Radeći na intervjuima s pripadnicima nacionalnih manjina za knjigu „Branili smo domovinu: pripadnici nacionalnih manjina u domovinskom ratu“, razgovarao sam, među ostalima, 2012. godine i s Jakovom Bienenfeldom, koji je taj razgovor uredno autorizirao.
– Rođen sam prije 65 godina, korijeni su mi u Izraelu, a moja je domovina Hrvatska. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata izgubio sam gotovo cijelu obitelj u Sarajevu. Moj otac i Franjo Tuđman bili su dobri poznanici, ali nikada nisu bili kućni prijatelji. Ipak su bili dva različita svijeta. Kad je ‘90-ih sve počelo, držao sam se po strani. Ipak sam bio odgojen kao Jugoslaven. Moja bivša supruga upozoravala me tada: “Je l’ ti vidiš što oni nama rade?!” Tada sam se oslobodio predrasuda s kojima sam odrastao. Međutim, u tom trenutku još uvijek nisam bio siguran kako će se ti problemi riješiti. Onda su Srbi napravili povijesnu pogrešku jer su se počeli bahato ponašati. Tada sam zauzeo jasan stav i počeo povlačiti svoje i tatine veze. Kad sam se opredijelio, otac je pošao za mnom. Otac i ja jednom smo igrali tenis protiv Tuđmana i Šuška. Kod rezultata 1:1 rekao sam da je sasvim dovoljno kad je neriješeno između Hrvata i Židova, jer tko god da pobijedi, nije dobro... “Gojko”, rekoh, “evo ti gotov čovjek, moj otac, četiri jezika govori, zna sve o bojnim otrovima.” Odmah ga je Tuđman angažirao i, bez obzira na to što je tada bio 71-godišnjak, poslao ga u Prvu gardijsku brigadu, Tigrove, i promaknuo u generala. Otac se stavio na raspolaganje ministru, a bio je zadužen za bojne otrove. Bio je aktivan do godinu prije smrti, 1997. Kad je rat počeo, ja više nisam bio mladić. Otac mi je prigovorio da pod stare dane idem u rat, na što sam poludio.
Miniranje sinagoge
Činjenicu da početkom rata Zagreb nije bombardiran iz vojarne Maršal Tito možemo zahvaliti generalu Andriji Rašeti. Apsolutno! On je vodio politiku koja nije dopuštala takve aktivnosti, preventivno je upozoravao... Rašeta je bio pošten, ovako je rekao: “Nemojte dirati Maršalku jer ćemo odmah udariti po Zagrebu!” Ništa u Maršalki nije zapalio, sve nam je prodao po poštenoj cijeni: naftu, pontone, hranu za vojsku... Ja sam to sve od njega kupio državnim novcem. Bila je riječ o iznosu od sto tisuća maraka, koji mi je stavljen na raspolaganje.
Kako rekoh, uključio sam se u rat onako kako sam smatrao da je potrebno. Jedan je od tih načina bio i zauzimanje vrlo jasnoga stajališta, zajedno s Nenadom Porgesom, o slučaju miniranja židovske sinagoge u Zagrebu. Nismo se dali uvući u priču da je to napravio lokalni hrvatski ustašluk. To nije bila istina. Definitivno smo bili uvjereni da je to bila dirigirana operacija jugoslavenskih obavještajnih službi. Tada je Porges rekao da je pucanj u Židovsku općinu pucanj u Hrvatsku. S punom odgovornošću imam apsolutno pravo tvrditi da je Hrvatska tih godina, kad je riječ o državnom antisemitizmu, bila na najnižoj razini u Europi. Gotovo ga nije bilo. A da je bilo ispada, bilo ih je. Godine 1992., budući da sam bio šef sigurnosti zagrebačke Židovske općine, dobio sam zadatak konvojima iz okruženja izvući sve sarajevske Židove. Konvoji su bili nacionalno mješoviti, u njima su bili Židovi, Srbi i Hrvati. U svakom je bilo oko tristo ljudi. U tim je konvojima iz Sarajeva izišlo tisuću ljudi, a nisam siguran da je to bilo tisuću Židova. Ni u jednom konvoju koji sam izveo Židovi nisu bili većina.
Kako smo pregovarali sa Srbima da nas propuste? Kad bismo, recimo, došli u Lukavicu na spavanje, rekao bih Srbima: “Nemam vaše valute, ali dat ćemo vam dvije tone nafte – jer je u konvoju bila i cisterna, pet-šest velikih kutija Marlbora, 50 kilograma kave i šećera i pustite nas.” “Može, nema problema!” Nitko nas nikad nije krivo pogledao. Nisam ja imao međuetničkih problema. Ipak, nismo se dali ucjenjivati, pošteno smo platili ono što smo mislili da trebamo platiti. Srbi su nas otpratili u bivši vojni hotel na Jahorini. Sjećam se, Silvana Menđušić bila je s nama s onom svojom kamerom, bila je vrlo hrabra... Sa mnom je išao i odvjetnik Damir Galetović. Napunili smo i poslali prvi autobus, Galetović je otišao s njim, a mi smo punili drugi.
Srbi bi procijenili da smo svi izišli pa bi nastavili pucati. Rekao sam im: “Želite li da pogine dvadeset ljudi i da cijeli svijet to zna?!” Naložio sam svojoj tajnici da nazove šefa kabineta Ratka Mladića. To smo radili preko Židovske općine u Parizu – mi nazovemo njih, oni nazovu Mladića i onda on nazove nas. Tajnica mu je rekla: “Pucate po Sarajevu, a šef mi je u Sarajevu.” Onda smo zvali Tuđmana, koji je također intervenirao da se zaustavi pucanje po konvoju. U međuvremenu, dok smo izlazili iz Sarajeva, Srbi su prvi autobus dočekali na granici razdvajanja i putnicima uzeli svu zlatninu što su je imali. Kad smo stali na odmorištu, tražio sam da me spoje sa srpskim štabom, s generalom Milovanovićem. “Što je bilo?” pitali su. “Opljačkali ste ovaj prvi konvoj koji je izišao iz Sarajeva”, odgovorih. “Mi?!” “Savjetujem vam da javite kad će to zlato stići. Jer, kad to iziđe u medijima, imat ćete naslove: ‘Republika Srpska nastavlja tradiciju nacističke Njemačke, pljačka Židovima zlato’”, nastavio sam.
Javio se Milovanović, koji je imao oko 40 godina, i pitao me: “Kako su vas uspjeli opljačkati?”
Viknuo sam mu: “Mislio sam da idem kroz poštenu državu! Za deset minuta prolazimo granicu između RS i Herceg-Bosne. Ulazimo u Mostar. Kad ćete poslati opljačkano zlato?” “Ne znam!” kaže Milovanović. “Ne zanima me, strijeljaj trojicu, samo pošalji opljačkano zlato! Nemojte me zaj..., Milovanoviću, ovo je ispod svake razine”, rekao sam.
“Možeš li čekati četiri sata, otkrili smo gdje je zlato.”
“Ne mogu, ali ću ti na liniju razdvajanja poslati šefa SIS-a, a tvoj
čovjek neka ostavi pušku i neka ide na prijelaz.”
“Nema problema, bit će najavljen.” “Što je po činu?” “Potporučnik.” “Neka traži mene i mojem čovjeku preda vreću sa zlatom pa neka njih dvojica broje.”
Veza s Gojkom Šuškom
I tako ja nazovem Žarka Kežu iz SIS-a Hercegovine, on je otišao na granicu, ovaj je donio vreću sa zlatom, sve su popisali. Keža je opalio po gasu i to je stiglo do mene prije nego što smo s konvojem došli do Splita. Nedostajao je jedan dukat. Nazvao sam Milovanovića i zahvalio mu na korektno odrađenom poslu. Od tisuću Židova koji su izišli iz Sarajeva, malo ih se vratilo. Kad sam prvi put ušao u Sarajevo, prema popisu je bilo 986 Židova. Ja sam ih izveo iz grada oko 700 ili 800, a kad sam zadnji put izlazio, još uvijek ih je bilo 700. Pod firmom Židovske općine izvlačili smo ljude, smatrao sam da je svatko tko je oženjen Židovkom – Židov.
Što se tiče Hercegovine, tamo je Šušak bio “drug Tito”, imao je neupitan autoritet. Da razjasnimo jednu stvar, Hercegovci nisu ustaše. Pojam ustaštva u Hercegovini nešto je sasvim drugo od ustaštva koje mi Židovi smatramo ustaštvom. To je nešto sasvim drugo. Hercegovci su ljudi koji se ne boje ući u rizik, sposobni su, bistri, vole zaraditi, snalažljivi su. Nemaju zemlje, ali imaju pameti. Šušak u vezi s Herceg-Bosnom nije imao nikakva izbora. Svima je bilo jasno da iza Republike Srpske stoji Srbija. Apsolutno je svima bilo jasno tko je agresor, tko je napao. Ukidanje Herceg-Bosne tražili su isključivo Amerikanci nakon pritiska Europe. Herceg-Bosna je žrtvovana. Da su dopustili Herceg-Bosnu, što bi bila posljedica toga? Nastala bi muslimanska država u srcu Europe, a to nisu htjeli dopustiti. I nemojmo se zavaravati. Ne bi to bila mala muslimanska država, imala bi dva milijuna ljudi, a Crna Gora ima samo 500 tisuća. Zato je nestala federacija. Moja majka je Sarajka, ali današnje Sarajevo me ne veseli, ondje je dosta radikalizma.
Za vrijeme i poslije Domovinskog rata otac i ja radili smo mnogo i na Tuđmanovoj povijesnoj interpretaciji. Tuđman je nasjeo na priču pokojnog Miše Montilja koji je s ministrom kulture dogovarao da održi predavanje na sveučilištu u Jeruzalemu. Kad je ta informacija došla do Srba, uzeli su Tuđmanovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”, iz konteksta izvukli neke citate, preveli na četiri jezika, kopirali i poslali na 1800 adresa.
omunikacijski kanal s 1800 adresa bila je Jevrejska zajednice Srbije. Bio je to dokaz o tobožnjem postojanju antisemitizma u Hrvatskoj. Tuđman je u toj knjizi napisao mnoge rečenice u kojima je izrazio filosemitski pristup. Međutim, uzeo si je za pravo polemizirati o broju žrtava. E, to nije smio. Onda smo se otac i ja primili posla te sam s Davorom Šternom otputovao u Izrael. Došli smo do predsjednika vlade. Borili smo se i izborili za to da Izrael prizna Hrvatsku. Na to sam jako ponosan – zaključio je Jakov Bienenfeld.
IZ TUĐMANOVE KNJIGE SRBI SU IZ KONTEKSTA IZVUKLI NEKE CITATE, BIO JE TO DOKAZ O TOBOŽNJEM POSTOJANJU ANTISEMITIZMA U HRVATSKOJ. PRIMILI SMO SE POSLA, S D. ŠTERNOM OTPUTOVAO SAM U IZRAEL KOJI JE PRIZNAO HRVATSKU