JE LI DOŠLO VRIJEME ZA CRNOG SUPERMANA
Tradicionalne vrijednosti polako blijede, novi superjunaci pripadnici su manjina koje je Amerika dugo marginalizirala
U kontekstu američke povijesti rasno je pitanje još kompleksnije od rodnoga ili seksualnoga: producenti će tu dosta kalkulirati
Usprkos trendovima sve radikalnijeg skretanja udesno i zazivanja tradicionalnih društvenih vrijednosti na čijem je valu ustoličen i američki predsjednik Donald Trump, američka industrija zabave nastavlja svoj put prema prihvaćanju i afirmaciji različitosti u svim njenim oblicima: rodna, rasna, vjerska i druga ravnopravnost važne su teme za generacije mladih Amerikanaca, što se nedvojbeno odražava na producentske odluke i kada se radi o najunosnijim hollywoodskim franšizama koje računaju na novac milenijalaca. Industrija stripa taj je put prošla nekoliko desetljeća prije, u svoje likovima iznimno bogate svjetove postupno uvodeći pripadnike manjina: njihova društveno marginalizirana pozicija čak se savršeno uklapala u arhetipske priče o autsajderima koje urođene ili stečene supermoći čine još različitijima, a u nekim aspektima i nadmoćnijima “običnome čovjeku” koji ih zbog toga može vidjeti kao uzore, ali i prijetnju vlastitome opstanku.
Ozbiljno političko pitanje
Diverzifikacija superjunačkih likova sve je važnija tema i kada govorimo o filmu, pogotovo u kontekstu Hollywooda koji se svim silama trudi primiriti optužbe za seksizam, rasizam i homofobiju. Procijenivši da je vrijeme za promjene, producenti “Power Rangersa” prošle su godine odlučili da će Žuti ranger postati queer djevojka, a u ovogodišnjem drugom dijelu “Deadpoola” mlada Negasonic Teenage Warhead (Brianna Hildebrand) pojavljuje se sa svojom djevojkom Yukio (Shioli Kutsuna) – dakle ne radi se samo o istospolnom nego i o međurasnom paru. Glavni junak istoimenog filma Deadpool o sebi otvoreno govori da je panseksualan, odnosno da ne bira na temelju roda ili spola, a tu je i Colossus (u “Deadpoolu” ga igra srpski glumac Stefan Kapičić) koji je u nekim svojim stripovskim inkarnacijama gej, a u nekima nije, dok u filmu njegova (homo)seksualnost nije precizirana iako se u nekoliko situacija daje naslutiti. U kontekstu američke povijesti rasno je pitanje još mnogo kompleksnije od rodnoga i seksualnoga, pa ne čudi da je ovogodišnje pojavljivanje Crne Pantere, superjunaka kojega tumači afroamerički glumac Chadwick Boseman, izazvalo mnogo medijske pažnje. Treba biti pošten i reći da “Crna Pantera” ipak nije prvi superjunački film s tamnoputim glavnim junakom: još 1977. godine u Americi se pojavio niskobudžetni eksploatacijski film “Abar, the First Black Superman”, uslijedilo je nekoliko superjunačkih parodija u kojima su crni glavni junaci bili prikazani u karikaturalnom kontekstu, a “punokrvni” tamnoputi superjunaci ušli su u apsolutni mainstream devedesetih, kada je košarkaški superstar Shaquille O’Neal igrao Steela u istoimenom afrofurutističkom filmu u produkciji DC-a, a Wesley Snipes tumačio je Bladea u trodijelnoj horor-franšizi koja je ujedno bila prvi komercijalni uspjeh Marvela u vrijeme kada su bili na rubu bankrota. Upravo im je on pomogao da se izdignu iz financijskih problema i krenu prema statusu jednog od najmoćnijih krosmedijskih produkcijskih giganata današnjice! Međutim, prava bomba i veliki test tolerancije američkih i svjetskih fanova tek slijedi, jer najavljena je mogućnost da idući Superman bude crnac: Henry Cavill navodno više neće odijevati plašt Čovjeka od čelika, a među njegovim potencijalnim zamjenama spominje se Michael B. Jordan koji je u “Crnoj panteri” briljirao u ulozi negativca Erika Killmongera, a u “Fantastičnoj četvorci” 2015. godine utjelovio je Johnnyja Storma. Rođen u Kaliforniji, a odrastao u New Jerseyu, Jordan je jedno od važnijih mladih lica Hollywooda. Krenuo je krajem devedesetih malim angažmanima na televiziji (prvu ulogu imao je kao klinac u “Sopranosima”), a veliki proboj imao je ulogom Wallacea u danas već kultnoj seriji “Žica”. Na filmu je dokazao da se snalazi u superjunačkom žanru, ali i u ozbiljnim dramama poput iznimno hvaljene i obilno nagrađivanje “Fruitvale Station” iz 2013. godine, kao i u boksačkoj drami “Creed” u kojoj mu je glumački partner bio Sylvester Stallone, zaradivši nominaciju za nagradu Oscar. Ne čudi zato da se njegovo ime povlači kao jedno od mogućih rješenja za novog Supermana iako je pitanje zašto u tu ulogu uvoditi glumca koji je već igrao u par su-
perjunačkih filmova, kao i treba li to uopće Michaelu B. Jordanu koji je do sada vrlo pažljivo balansirao između komercijalnih i umjetničkih angažmana gradeći karijeru u kojoj se, koliko je to moguće, izmiče stereotipima bilo koje vrste. Naravno, put od ideje do realizacije dugačak je i samo naoko lagan: Superman je jedan od prvih, najvažnijih, ali i najstereotipnijih američkih superjunaka, utjelovljenje uglađenog bijelog heroja kojeg su tijekom godina mnogi pokušavali osuvremeniti i učiniti ranjivijim ili prirodnijim, no u glavama fanova u toj je ulozi i dalje najupečatljiviji i po mnogima “jedini pravi” Superman Cristopher Reeve, koji je popularnog junaka igrao od 1978. do 1987. godine. Uvesti Afroamerikanca u ulogu Supermena u filmskom bi svijetu značilo promjenu poput one kada je Barack Obama ušao u Ovalni ured: sasvim je sigurno da bi takav radikalni zaokret izazvao mnogo uzbuđenih pohvala, ali i kritika, baš kao što se dogodilo oko ideje da novog Jamesa Bonda igra tamnoputi Idris Elba.
Apsurdi korektnosti
Kao dodatni problem pojavljuje se činjenica da je dio gledatelja vidljivo iziritiran bjelodanim pokušajima osuvremenjivanja imidža poznatih superjunaka tvrdeći da politički korektna diverzifikacija poprima apsurdne razmjere te da se naširoko poznatim i prepoznatljivim junacima dodaju manjinske karakteristike bez jasnoga razloga. Ne treba, međutim, ignorirati činjenicu da je upravo Hollywood kao jedna od potencijalno najsnažnijih američkih propagandnih mašina od samih svojih početaka bio u službi učvršćivanja ili rastakanja društvenih normi, reagirajući na nove i postojeće društvene trendove, povremeno čak skrećući u američku nacionalističku propagandu, no isto tako služeći i kao poligon za glasove opozicije. Ali samo u trenucima kad su se oni mogli dobro kapitalizirati. I zato je lako moguće da je sve glasnije spominjanje crnog Supermana samo testni balon za procjenu isplativosti takvog nepovratnog zaokreta u ovoj velikoj i unosnoj franšizi.
U svijetu filma, crni Superman promjena je ravna Baracku Obami u Ovalnom uredu