Sigurno je samo jedno – nova će globalna kriza biti drukčija
Kako je relativno malen poremećaj na jednom specifičnom tržištu proizveo globalnu financijsku paniku i najveću gospodarsku katastrofu od 1930-ih naovamo
Na današnji dan prije deset godina bankrotirala je četvrta po veličini američka investicijska banka Lehman Brothers, financijska institucija sa 639 milijardi dolara imovine i 619 milijardi dolara duga te s više od 25.000 zaposlenih po cijelom svijetu. Lehman je bio najkrupnija žrtva financijske krize koju je u Sjedinjenim Državama početkom 2000-ih godina pokrenulo ispuhivanje balona cijena stambenih nekretnina, a njegov slom izazvao je dodatnu paniku i znatno je pojačao financijsku krizu, ne samo u Americi nego i u cijelom svijetu, pretvorivši je u globalnu Veliku recesiju, najgoru te vrste od Velike depresije iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Američka kriza dobila je svoj odraz i u europskoj dužničkoj krizi nekoliko godina poslije, a silovito je pogodila i Hrvatsku. Zbog nje je u svijetu nestalo oko deset bilijuna dolara vrijednosti kapitala, milijuni ljudi su ostali bez svojih stanova i kuća, a deseci milijuna bez posla, samo u Hrvatskoj gotovo dvjesto tisuća. Da nije bilo Velike recesije i da je njezin BDP od 2009. do danas
bilijuna dolara dostiže vrijednost kapitala koji je nestao u svijetu zbog Lehmanova bankrota i svjetske gospodarske krize koju je izazvao
puta veći bio je Lehmanov dug od njegova jamstvenog kapitala, u plasmanima je imao samo 3% svog kapitala, sve je ostalo bio tuđi novac
ostalo je bez posla u Hrvatskoj nakon što se američka financijska kriza prelila na Europu. U Hrvatskoj je recesija trajala najdulje
rastao pretkriznom stopom od 2,8 posto, Hrvatska bi za potrošnju i ulaganje u trajna dobra u proteklom desetljeću imala na raspolaganju oko 500 milijardi kuna više. Posve je stoga razumljivo da cijeli svijet već deset godina, a osobito ovih dana, nastoji proniknuti u razloge i mehanizme Lehmanova bankrota i globalnoga ekonomskog sloma koji je on pojačao, da se vode žustre rasprave o tome prijeti li svijetu ponovno neki Lehman te što se može i treba učiniti da se on preduhitri. A ako se već i dogodi, što poduzeti da gospodarska kriza ne bude tako žestoka i dugotrajna kao poslije Lehmana.
Kobna jurnjava za zaradom
Lehmanov bankrot i Velika recesija opisani su i analizirani u stotinama znanstvenih i publicističkih knjiga, tisućama stručnih i popularnih članaka, no najbolja za vašeg novinara studija je američkog ekonomista Oliviera Blancharda koju je u travnju 2009. objavio Međunarodni monetarni fond. Tko zaista želi razumjeti Lehmanov bankrot i Veliku recesiju treba pročitati Blanchardov nevelik ali briljantan IMF working paper 09/80 pod naslovom The Crisis: Basic Machanisms, and Appropriate Policies (Kriza: temeljni mehanizmi i primjerene politike). No vratimo se Lehman Brothersu i njegovu bankrotu, najvećem u povijesti. Tvrtka Lehman Brothers izrasla je iz malog dućana koji su u Montgomeryju u Alabami davne 1844. otvorili njemački imigrant Henry Lehman i njegova braća Emanuel i Mayer. Izrastajući sljedećih desetljeća u financijskog diva, Lehman je uspješno prebrodio brojne krupne financijske i gospodarske krize: propast željezničkih kompanija 1800-ih, Veliku depresiju 1930-ih, dva svjetska rata, nedostatak kapitala kada ga je American Express izlistao na burzu, propast hedge fonda LTCM i ruskih državnih obveznica 1998. „Unatoč toj njegovoj sposobnosti preživljavanja, slom američkog nekretninskog tržišta 2000-ih bacio je Lehmana na koljena: katastrofalnim se pokazala njegova jurnjava za zaradom na tržištu subprime stambenih hipoteka“(Investopedia). Naime, u vrijeme vrhunca buma cijena nekretnina u SAD-u 2003. i 2004. Lehman je kupio čak pet kreditnih agencija koje su prodavale hipotekarne kredite, a među njima i specijaliste za subprime i takozvane Alt-A stambene kredite BNC Mortgage i Aurora Loan Services. Subprime krediti su bili krediti za kupnju stana ili kuće zajmoprimcima s najslabijom kreditnom sposobnošću (bonitetom), pa i onima koji nisu imali redovnih prihoda, imovine ili kompletnu dokumentaciju (Alt-A). Zapravo bio je to dio politike administracije predsjednika Busha da i građani slabijeg imovinskog stanja, osobito Afro i Latinoamerikanci, također dobiju mogućnosti kupnje vlastitog doma. Sustav je bio takav da su agencije ili originatori ugovarali kredite, a onda su ih prodavali investicijskim bankama, koje su te kredite „prepakiravale“u vrijednosne papire, obveznice, koje su potom preprodavale svojim klijentima investitorima – fondovima, bankama, osiguravajućim društvima, pojedincima. Namjera je bila da se rizik stambenog kreditiranja rasprši i prebaci na što veći broj sudionika cijelog financijskog tržišta, a ne samo na štediše u štedno-kreditnim bankama. I sve je to odlično funkcioniralo dok su cijene stanova i kuća rasle. Prema Investopediji, Lehmanova zarada iz nekretninskog biznisa od 2004. do 2006. povećala se 56 posto i nadmašila je zaradu iz uobičajenog investicijskog bankarstva i upravljanja investicijskim fondovima. U 2006. Lehman je u obveznice pretvorio 146 milijardi dolara stambenih kredita, na prihodu od 19,3 mlrd. dolara ostvario je rekordnu neto zaradu od 4,2 mlrd. dolara. U veljači 2007. cijena Lehmanovih dionica dosegnula je rekordnih 86,18 dolara, a tržišna vrijednost (kapitalizacija) gotovo 60 milijardi (Investopedia). No, početkom 2007., cijene su nekretnina u Americi počele padati, balon se počeo ispuhivati, a zajmoprimci, osobito oni iz subprime kategorije, sve su više zaostajali s otplatama svojih hipoteka ili su posve od njih odustajali, a svoje su kuće i stanove, vrijedne manje od ostatka duga, prepuštali kreditorima. To se, dakako, nije u SAD-u dogodilo prvi put, pa stoga u početku nije ni izazvalo neku veću zabrinutost. Na telefonskoj konferenciji za investitore nakon objave poslovnih rezultata Lehmanov financijski direktor rekao je da prestanak otplate stambenih kredita neće znatnije pogoditi Lehman, niti očekuje da će problemi na subprime tržištu naškoditi američkom gospodarstvu. U 2007. godini Lehman je u vrijednosnice pretvorio i emitirao (bio je tzv. underwritter) više stambenih kredita, no i jedna druga investicijska banka i nagomilao je vlastiti portfelj takvih papira od 85 milijardi dolara, što je bilo četiri puta više od vrijednosti njegova temeljnog kapitala. No 2007. prvi put se u Americi dogodilo da su cijene stanova i kuća istodobno padale u svim dijelovima savezne države. Tako su u kolovozu 2007. bankrotirala dva investicijska fonda Bear Stearnsa, druge najveće banke s Wall Streeta za obveznice izdane na temelju stambenih hipoteka, obveznice za koje su kupci nestali, a cijena im je naglo padala. Burze dionica su se zatresle i vrijednost Lehmanovih dionica prvi je put ozbiljno pala. Na takav poremećaj Lehman je bio posebno osjetljiv budući da je većinom poslovao s posuđenim novcem, a ne vlasničkim kapitalom. Lehmanov dug bio je 31 puta veći od njegova jamstvenog kapitala, što znači da je u svojim plasmanima imao samo oko tri posto vlastitog kapitala, a sve ostalo je bio tuđi novac, najviše u obliku kratkoročnih pozajmica. To je također značilo da bi već i pad od samo tri posto tržišne vrijednosti njegove financijske imovine Lehmanu izbrisao sav kapital. To su svi sudionici na tržištu kapitala znali, ali su do tada podcjenjivali, no problemi Bear Stearnsa naglo su im otvorili oči. Vrijednost Lehmanovih dionica gotovo se prepolovila. Na proljeće 2008. stanje se nešto popravilo i Lehman je čak uspio prikupiti deset milijardi dolara svježega kapitala, povećati likvidnost, smanjiti svoju izloženost stambenim i poslovnim
27. 2. 2007. Freddie Mac, Federalna korporacija za hipotekarne stambene kredite objavljuje da prestaje kupovati rizične vrijednosnice izdane na temelju stambenih hipoteka 2. 4. 2007. Bankrotirao New Century Financial Corp., vodeći ugovaratelj subprime hipotekarnih kredita
1. 6. 2007. S&P i Moody’s snizili bonitet za više od stotinu subprime vrijednosnica
9. 8. 2007. Najveća francuska banka BNP Paribas obustavila isplate iz svoja tri investicijska fonda 17. 8. 2007. FED objavio da su se „znatno povećali negativni rizici“30. 1. 2008. FED spušta kamatu na 3 posto
13. 2. 2008. Predsjednik Bush potpisuje Zakon o ekonomskim poticajima
7. 3. 2008. FED pokreće kriznu kreditnu liniju TAF
14. 3. 2008. FED odobrava financijski aranžman J. P. Morgana za preuzimanje Bear Stearnsa i objavljuje „da pomno nadzire razvoj događaja na tržištu i nastavit će osiguravati likvidnost prema potrebama da bi podržao uredno funkcioniranje financijskog sustava“30. 4. 2008. FED spušta kamatu na 2 posto
13. 7. 2008. FED daje odobrenje svojoj Federal Reserve Bank of New York da neograničeno posuđuje novac Fannie Mae i Freddie Macu
15. 7. 2008. Komisija za vrijednosne papire SEC izvanredno privremeno zabranjuje komercijalnim i investicijskim bankama „kratku“prodaju vrijednosnica Fannie Mae i Freddie Maca
7. 9. 2008. FED proširuje listu kolaterala za PDCF krizne kredite s investicijskih na sve koji se mogu koristiti na tripartitnom repo tržištu u dvije najveće banke za prijeboj i namiru
15. 9. 2008. Bank of America objavljuje namjeru preuzimanja Merrill Lyncha za 50 mlrd. USD
15. 9. 2008. Lehman Brothery Holdings Inc. podnosi prijavu za stečaj nekretninama 20 posto i sniziti omjer duga i kapitala s 32 na oko 25. „Međutim, sve je to bilo prekasno i premalo“, piše analitičar Investopedije Nickolas Lioudis u pregledu pod naslovom The Collapse of Lehman Brothers: A Case Study. Cijena Lehmanovih dionica u prvim tjednima rujna 2008. pala je ponovno 77 posto. Nade Lehmanova predsjednika Richarda Fulda da će mu tvrtku spasiti Korejska razvojna banka raspršile su se, dionice su ponovno potonule, a cijena osiguranja naplate Lehmanovih obveznica za refinanciranje skočila je na astronomskih 66 posto i više ih na tržištu novca nije bilo moguće nikome prodati.
Ne prijeti novi opći potop
Dva dana prije bankrota Lehmanu je za poslovanje ostala samo jedna milijarda dolara likvidnosti i vrijeme za mogući spas brzo mu je izmicalo. Preko vikenda 13. rujna propali su i pregovori o prodaji britanskoj banci Barclays i Bank of America pa je u jedan sat poslije ponoći četvrta najveća američka, a time i jedna od najvećih na svijetu, investicijskih banaka sudu u New Yorku predala zahtjev za otvaranje stečaja. Ujutro je i Lehmanova tržišna vrijednost od 46 milijardi dolara posve isparila: ionako mizerna cijena njegovih dionica na Newyorškoj burzi pala je 93 posto, a poslovni svijet po cijelom globusu pitao se samo jedno: tko je sljedeći na redu? Po cijelom svijetu investitori su se povlačili s burzi dionica i s tržišta obveznica. Pojedine tvrtke, da bi se spasile od bankrota, prodavale su vrijednosnice iz svojih portfelja budzašto, banke su prestale posuđivati novac jedna drugoj u panici da im dužnik neće biti u stanju vratiti dug. Centralne banke, u strahu od posvemašnjeg kolapsa međunarodnih plaćanja, besplatno su razmjenjivale svoje valute. No, ono najzanimljivije i najvažnije je pitanje kako je jedan relativno malen poremećaj na jednom vrlo specifičnom i ograničenom tržištu proizveo globalnu financijsku paniku i najveću gospodarsku katastrofu od 1930ih naovamo? Naime, ukupni gubici na američkim subprime stambenim hipotekarnim kreditima potkraj 2007. procijenjeni su na samo 250 milijardi dolara, što je američki bankovni sustav s lakoćom mogao podnijeti, a gubici na svjetskim tržištima kapitala u idućih
Od izbijanja krize subprime hipotekarnih stambenih kredita do sloma LB-a
Da nije bilo Velike recesije, Hrvatska bi za ulaganja imala 500 milijardi kuna više Pozitivna strana krize iz 2008. godine – banke su danas bolje kapitalizirane pa su otpornije i manje izložene globalnoj financijskoj zarazi, ističu konzultanti analitičke kuće McKinsey
godinu dana ipak su dosegnuli oko 27 tisuća milijardi dolara. Kako se to moglo dogoditi? Ako to shvatimo i naučimo, možda ćemo naoružani tim znanjem biti u stanju preduhitriti izbijanje sljedeće globalne financijske panike ili barem bolje znati ublažiti njezine užasne posljedice. „To se dogodilo u međudjelovanju netransparentnih financijskih instrumenata i mehanizama koji šire i pojačavaju krizu“, objašnjava u svojem working paperu iz 2009. jedan od najistaknutijih svjetskih ekonomista Olivier Blanchard. A koliko su novčana tržišta pred Veliku recesiju bila netransparentna, govori i to da se ni dan danas točno ne zna koliko se u Americi početkom 2000-tih novca razmjenjivalo na takozvanom privatnom over-the-counter repo tržištu, na kojem je, bez ikakve regulative, nadzora ili statističke evidencije, svatko tko je trebao novac prodavao kratkoročne obveznice (s obvezom reotkupa, odatle „repo“) svakome tko je imao štednju. Poseban je zaplet, međutim, nastao s masovnim emitiranjem posve nereguliranih vrijednosnih papira koji su predstavljali police osiguranja za druge vrijednosne papire, i kojima se trgovalo tako brzo i masovno da je nestao bilo kakav uvid u njihovu rasprostranjenost i vrijednost, kao i evidencija o njihovim vlasnicima. A kad bi jedan ulagač, koji bi se našao u teškoćama, bio prisiljen prodati po nižoj cijeni dionice ili obveznice koje je imao u svojem portfelju, i svi ostali koji su imali te vrijednosnice bili su prisiljeni knjižiti ih ili prodavati po istoj nižoj vrijednosti; kriza je i njih zahvaćala mada sami možda za to nisu bili nimalo krivi. I to je bio jedan od „pojačivača“krize o kojima piše Blanchard. A kakva je situacija danas, deset godina nakon sloma Lehman Brothersa? Vjerojatno najpregledniju sliku stanja globalnih financija objavila je proteklih dana analitička kuća McKinsey. Po McKinseyju, „u globalnom financijskom sustavu dogodile su se mnoge pozitivne promjene. Bolje kapitalizirane banke otpornije su i manje su izložene globalnoj financijskoj zarazi. Kolebljivo kratkoročno kreditiranje preko granica država snažno je srezano. Kompleksni i neprozirni proizvodi sekuritizacije izgubili su naklonost ulagača. Neki su rizici ipak ostali...“Primjerice, ukupna zaduženost u svijetu (kućanstava, nefinancijskih poduzeća i država) s 97 bilijuna dolara u 2007. narasla je na 169 bilijuna, a omjer zaduženosti razvijenih država sa 69 na 105 posto njihova BDP-a. No u McKinseyju ipak misle da „većina od svjetskih bazena dugova vjerojatno ne predstavlja sistemski rizik. Ako bi se i jedan od tih potencijalnih balona rasprsnuo, to bi izazvalo patnju skupinama investitora i kreditora, ali ni za jedan se ne čini da bi mogao proizvesti opći potop kakav se dogodio 2008. Vjerojatnost širenja zaraze znatno je smanjena činjenicom da je tržište za kompleksne vrijednosnice uglavnom nestalo... No jedna stvar koju smo iz povijesti sigurno naučili jest da sljedeća kriza neće izgledati isto kao prethodna.“