PLENKOVIĆ BEZ OPORBE, BOJI SE SAMO DA GA NE IZDAJU PRIJATELJI
Lako je Andreju Plenkoviću ulaziti bezbrižno u Sabor, za razliku od drugih premijera kojima se u parlamentu tresu hlače, bez straha od pitanja kojima bi ga zastupnici mogli bezosjećajno rešetati. Lako mu je zato što ni on ne zna tko u sabornici predvodi oporbu, ni da oporba postoji, pa može sebi dopustiti i više nego što su dopuštali prijašnji „faraoni“Ivo Sanader i Zoran Milanović: da on bude iznad zastupnika umjesto da oni, na svojem terenu, budu iznad njega. Sa svim unutrašnjim manevrima HDZ je, ipak, disciplinirana stranka koja neće i drugi put (s)rušiti samu sebe s vlasti; druge stranke s desnice, desnije od HDZ-a, nemaju potencijala da ozbiljnije naškode vladajućoj stranci, iako bi to htjele, da mogu. Most je još u (nado)gradnji, poslije spektakularnog rušenja, kao da ga je sam Maršal osmislio, da prevari protivnika; Živi zid neuspješno se bavi poslovima kojima bi se u uređenoj državi i bez njega trebalo baviti Državno odvjetništvo. A SDP je u klinč s Vladom ušao tako jadno da će – nastavi li se tamo bratoubilački rat – trebati organizirati mirovnu konferenciju da se netko i spasi, da stranka preživi. Plenković je dao do znanja da su mu poznate muke protivnika i da ih ne misli pomagati tako što neće davati azil njihovim bjeguncima.
Nijedan premijer nije tako superiorno vladao s tako tijesnom matematičkom većinom u Saboru; u sportu bi se reklo da pobjeđuje na gol razliku, ili za zelenim stolom. Može se, u svakoj prilici, iznova postavljati pitanje (o) moralnosti Plenkovićeve većine, ali ne može se sporiti da zna u padu uhvatiti zrele plodove koji padaju s tuđih stabala. I to je vještina politike, sposobnost održavanja na trapezu vlasti. SDP-ovi veterani Milanka Opačić i Zdravko Ronko prije su pobjegli od svoje stranke, nego što su prebjegli HDZ-u ili nekom od njegovih satelita. Bi li bježali da u njihovoj (bivšoj) stranci ne vlada kaos, da jedan očigledni amater (tko više voli: diletant) nije uzeo cijelu stranku, s nekoliko istaknutih izuzetaka, za svoga taoca? Držeći se statuta k’o pijan plota i braneći proceduru do iznemoglosti, on posve zanemaruje političku činjenicu da je izgubio povjerenje. Ne misli valjda da Grbin i Hajdaš-Dončić produciraju istraživanja o njegovoj (ne)popularnosti. Želi li se spasiti, ta stranka mora početi obnovu od nule, bez kadrova koji su upleteni u sadašnji bespoštedni rat. Inače će Plenkovića moći pitati samo videolinkom.
S ovakvom opozicijom, Plenković mora računati da ga mogu izdati samo njegovi politički prijatelji. Nije sigurno da „puč“u Gospiću i u Vukovaru, u utvrdama HDZ-a, nema i neke skrivene planove da utječe na budućnost stranke, ili da je drukčije pozicionira u koalicijskoj strukturi. Darko Milinović ni ne skriva koga bi htio vidjeti na čelu HDZ-a, dok Ivan Penava pušta druge da uvijenije kažu da bi rado poslali Plenkovića u Bruxelles, pa makar i na čelo Europske komisije, kad bi to bilo realno. Nije do kraja jasno zašto je šef HDZ-a (i Vlade) toliko inzistirao da Sabor ratificira Istanbulsku konvenciju, koja je postala kamen međaš u njegovim odnosima s desnicom u stranci, i izvan stranke, i s utjecajnim krugovima u Katoličkoj crkvi. Nema dokaza da je tako kupovao ulaznicu za buduće europske funkcije; dok on dođe na red, štošta će se promijeniti i u Bruxellesu. Nije sigurno ni da je tako vatreno branio svoja liberalna uvjerenja; da je htio, imao je i drugih prilika da dokaže svoj liberalizam i svoj modernizam. Ta je odlučnost usporediva jedino s odlučnošću kojom je izbacio iz Vlade Mostove ministre. Možda u tome ima karaktera koliko i politike.
Ako šef Vlade smije sebi dopustiti da se naruga glavnoj oporbenoj stranci, onda je to zato što se ta stranka svakodnevno ruga sama sebi. Do jučer je to bilo tragikomično; sad je samo tragično kako jedna politička formacija, koja je u dva mandata vladala državom, a u tri mandata imala svojega predsjednika, služi u Saboru kao otirač vlastima. Izgubi li do kraja osjećaj odgovornosti, za zemlju i za državu, ne za sebe, SDP bi mogao postati Plenkovićev problem. Neodgovorna opozicija najteži je protivnik svim vladama i po tome što je nepredvidiva. Dotle je premijer s razlogom „fokusiran“(njegov omiljeni izraz koji šire svi epigoni) na to da kontrolira požare koji izbijaju u HDZ-u, što među veteranima koji teško prihvaćaju modernizaciju stranke, što među juniorima koji se teže mire da nije lako mijenjati državnu i stranačku prošlost. Bez Karamarkovih favorita (Hasanbegović, Ilčić, Zekanović) HDZ s Plenkovićem objektivno klizi prema centru, s perspektivom da učvrsti većinu koja bi isključivala prijevremeni izlazak na izbore.
Ako ga na to ne prisile, ili nezadovoljni dio HDZ-a koji neće nikakve „neprirodne saveze“, ili koalicijski partneri koji će morati postaviti pitanje kamo se to vraća Hrvatska.