Zimmer frei: svaki treći krevet u samoj špici bio prazan
Pod firmom obiteljskog smještaja rade i obitelji koje žive i stotinama kilometara daleko
Iznajmljivači koji ne žive u mjestu gdje se objekt nalazi trebali bi plaćati veće poreze od onih koji tu žive, smatraju iskusni turistički radnici
Nisu lagali jadranski turistički radnici koji su se ljetos tužili da nema(ju) gostiju. Naročito oni sa smještajem slabije kvalitete i zimmer frei domaćini od kojih su neki kuburili s popunjenošću i u samom srcu sezone. Sustav eVisitor zabilježio je tako da je 15. kolovoza u privatnom smještaju bio prazan svaki treći krevet. Druga polovica osmog mjeseca bila je bolja, popravili su se ukupni rezultati, pa i privatnim iznajmljivačima, koji su do 18. rujna uspjeli lanjske rezultate u globalu nadmašiti brojem gostiju za devet i noćenja za šest posto. Nekima je, međutim, sezona i dalje ostala loša. Razumljivo, zimmer frei goste ove je godine između sebe dijelilo oko deset tisuća iznajmljivača i gotovo 60.000 kreveta više nego lani. Nije vijest da broj kreveta obiteljskom smještaju raste iz sezone u sezonu (četristotinjak tisuća ih je više nego u hotelima), niti da čine više od polovice svih smještajnih kapaciteta domaćeg turizma. Vijest je, međutim, da se stiglo do ruba na kojem, nastavi li se istim tempom, svi počinju gubiti. Kad broj kreveta raste brže od broja gostiju, počinje međusobno nadmetanje kvalitetom, ali i (niskim) cijenama, a kad je u tom ratu polovica svih kapaciteta, jasno je da na dobitku ne može biti ni turizam u cjelini.
Gdje je granica
Sve su, radi toga, glasniji oni koji bi obuzdavali rasta obiteljskog smještaja, jaču poreznu presiju prema iznajmljivačima koji, ako nemaju više od 20 kreveta, godišnje po svakom plaćaju paušalni porez od samo 300 kuna te još toliko za boravišnu pristojbu. – Definitivno je zadnji trenutak da se turističke vlasti ozbiljnije posvete ovom segmentu turi- stičkog smještaja. Nastavi li rast ovim tempom, možemo se samo pitati gdje će biti granica. Na milijun kreveta samo u privatnom smještaju? Pa ne želimo valjda postati “low budget” destinacija? Rješenje je relativno jednostavno, razdvojiti stvaran obiteljski smještaj od soba i apartmana koje pod “firmom” obiteljskih iznajmljivača rentaju oni koji ne žive u sklopu tog objekta, dvorišta, a nerijetko ni u tom gradu. Prvima treba ostaviti iznajmljivanje kao dodatnu djelatnost, a ovi drugi to rade kao biznis i trebali bi se registrirati kao obrt, trgovačko društvo i podlijegati pravilima biznisa – reći će iskusni turistički radnik, koji želi ostati anoniman, a u karijeri je turističku koru kruha upoznao s raznih strana.
Vrijedna tradicija
Za još jednog turističkog znalca Selimira Ognjenovića privatni smještaj je vrijedna tradicija koju treba njegovati, ali, i on kaže, razlike mora biti. – Prihvatljivo je da se obiteljskim iznajmljivanjem smatraju svi objekti vlasnika koji živi u tom mjestu. Za sve koji iznajmljuju sobe i apartmane, a žive u drugom gradu ili čak državi, trebalo bi višestruko povećati namete u odnosu na lokalne iznajmljivače – jasan je Ognjenović. Takav je pristup relativno blizak i iznajmljivačima, po kojima bi ključ trebala biti – stalna adresa. – Nevažno je jesu li to domaći ljudi, iz Zagreba ili Münchena, ali ako su na prebivalištu u turističkom mjestu, tu im je obitelj, plaćaju obaveze i daju doprinos lokalnoj zajednici, nema razloga da se njihov objekt ne tretira kao obiteljski smještaj – kaže Nedo Pinezić, bivši predsjednik Zajednice obiteljskog smještaja. Turističke vlasti s tom se problematikom tek trebaju uhvatiti ukoštac. Njima je zasad prioritet rekategorizacija, kojom se želi ujednačiti kriterije i uvesti više reda oko zvjezdica te povećati kvalitetu privatnog smještaja. To ide uz dosta negodovanja, a zadiranje u to tko je istinski iznajmljivač bit će još teži zalogaj.