Moramo ozbiljno razgovarati

Miro Gavran rođen je 1961. godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Gornja Trnava nedaleko od Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na 40 jezika. Njegove knjige imale su više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Dobitnik je uglednih međunarodnih književnih nagrada “Central European Time” (1999.), “Europski krug” (2003.) i prestižne nagrade “Dr. Alios Mock Europa Preis” (2017.). Iste godine Kulturni klub u Zagrebu nagradio ga je godišnjom nagradom za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Nagrađivan je u dva navrata nagradom “Ranko Marinković” Večernjeg lista za kratku priču.

Vraćajući se doma, nadao se da će danas sve biti drugačije i da će mu bar na trenutak biti lijepo kao nekada. Sinoć mu je Ena rekla: – Otići ću rano ujutro, dok ti budeš spavao, ali se vraćam ranije s posla. To je bio dobar znak. Bez sumnje nije zaboravila što je danas. Potvrdit će to kakvim darom ili prijedlogom da odu na ručak u restoran tako da on neće morati kuhati kao inače. Ena je u pravilu birala dobre restorane. Plaća joj je to dopuštala. Četvrtkom je imao šest sati nastave, a nakon toga sat razgovora s roditeljima onih učenika koji imaju teškoća u učenju ili ponašanju. Volio je školu, zbornicu, učenike. Nastojao je predavati povijest na zanimljiv i poticajan način. Učenici su ga voljeli. Osjećao bi se sretnim kada bi kao razrednik pomagao nekome od njih da prebrodi nevolje ranog puberteta. Otkako je počela ekonomska kriza, činilo mu se da su mladi roditelji u još većim teškoćama od svoje djece. Nerijetko bi doživio njihovu zahvalnost samim time što bi ih pažljivo saslušao. 2. U hodniku je ugledao Enin baloner i kaputić njihove kćeri. Obje su bile doma. Zadovoljno se osmjehnuo. Ušao je u dnevni boravak. Ena je upravo nekome tipkala SMS porukicu na mobitel. – Bok! – rekao je. – Bok! – uzvratila je ne podižući pogled s mobitela. – Gdje je mala? – U svojoj sobi – odgovorila mu je. Nastala je šutnja... Ena je dovršila tipkanje i tek tada promotrila supruga: – Čuj, moramo ozbiljno razgovarati – izgovorila je to službeno i patetično, kao da u svome uredu pred sobom ima stranku kojoj već prvom rečenicom želi dati do znanja tko je tu nadmoćan, a tko podređen. Kao uspješna ravnateljica prodaje nerijetko je razgovarala s ljudima o čijoj je sudbini osobno odlučivala. – O čemu ili o kome želiš razgovarati? – zapitao je. – O nama – uzvratila je i dometnula: – Moramo razgovarati ozbiljno i otvoreno o svemu. Nije slutilo na dobro. Neka neprobojna hladnoća bila je oko nje, u boji njezina glasa nije bilo ni trunke mekoće koja bi dopuštala bilo kakvu popustljivost. Volio je tu lijepu ženu koja se proteklih godina udaljila od njega. Sa sigurnošću je mogao odrediti i dan kada je to udaljavanje otpočelo. Prije pet godina imenovali su je šeficom odjela i od tada se njezina koncentracija preusmjerila s njihove male obitelji na posao, na uspjeh, na službena putovanja i domjenke sa značajnim poslovnim partnerima, na pseudosimpozije kojima cilj nije bio edukacija njihovih kupaca, nego njihovo suptilno potkupljivanje. Govorila je često da je u farmaceutskoj industriji jaka konkurencija i da moraju učiniti sve kako bi bili najbolji i najuspješniji. Nikada nije dovodila u pitanje sredstva i metode kojima se pritom služila. Prije dvije godine dogodilo se njezino novo promaknuće u ravnateljicu odjela. Bilo je to prvoga rujna, donijela je doma novi radni ugovor, stavila ga pred njega i izgovorila neumjestan komentar: – Pogledaj, od danas ću imati točno četiri puta veću plaću od tvoje. Nije joj želio kvariti radost podsjećanjem da je to postigla zahvaljujući tome što se on proteklih godina svakodnevno brinuo o njihovoj kćeri, vodio je u vrtić, kuhao joj, čitao joj priče dok je majka bila na poslovnim putovanjima, pospremao stan, davao joj nježnost i vrijeme koje je djeci u toj dobi važnije od svega. Ena je zadnje dane toga kolovoza provela na desetodnevnom „poslovnom krstarenju“Jadranom, koje je bilo mješavina team-buildinga i druženja s partnerima koji su redovito kupovali njihove proizvode. Očito je na tom krstarenju pao dogovor o njezinu promaknuću. Imala je nepogrešiv instinkt za svidjeti se nadređenima. Znala je biti ugodna u društvu i tako draga prema onima o čijoj je dobronamjernosti ovisila njezina karijera. Kad bi se dogodilo da šećući gradom s njime susretne koga od kolega ili poslovnih partnera i kada bi bilo neminovno da se i on upozna s tim ljudima, koji bi ga po pravilu upitali čime se bavi, Ena bi s vidljivom neugodom izgovorila da je on profesor povijesti u osnovnoj školi. Nije joj imponirao ni u čemu. To što su ga uvažavali njegovi učenici i njihovi roditelji njoj je bilo posve nevažno. Po njezinim strogim mjerilima imala je muža koji je pri dnu društvene ljestvice i nije se ustručavala dati mu to do znanja. Kao da ga je na taj način pripremala za ovaj neugodni razgovor za koji je on sa sigurnošću znao u kom će smjeru otići. – Moramo li baš danas razgovarati o nama? – zapitao je želeći dobiti bar malu odgodu. – Moramo! Bit će lakše i tebi i meni obavimo li ovaj razgovor čim prije. Nije se mogao suglasiti s njom, ali nije imao snage ni suprotstaviti joj se. – Slušam – uzvratio je poslušno. – Ovo s nama... budimo iskreni... ovo više ne ide. Udaljili smo se jedno od drugoga. Ne želim reći da si ti krivac, jednostavno govoreći, moraš i sam priznati da tvoj svijet i moj svijet odavno nemaju ničega zajedničkog. Ti me, i da želiš, jednostavno ne možeš pratiti. Mislim da je za oboje najbolje da se raziđemo, da više ne živimo zajedno. Nastane teška šutnja. Osjećao je potmuo bol u sljepoočnici. Nije znao što bi joj odgovorio. Mjesecima je slutio da se približava ovaj trenutak i ovaj razgovor, ali se svejedno nadao da će se dogoditi neko čudo, da će se Ena promijeniti, da će opet sve biti kao u onim mjesecima dok su hodali ili kao na početku braka dok su iščekivali rođenje djeteta. Pa i prvi mjeseci nakon rođenja njihove djevojčice, prvi njezini osmijesi, prve riječi koje je izgovorila, prvi koraci koje je načinila, u svemu su tome uživali osjećajući kako su povezani tim malim obiteljskim radostima. To vrijeme sada se doimalo dalekom prošlošću, a Ena ženom koja nema ničega sličnoga s onom Enom otprije. – Zar ne bismo mogli bar pokušati... – zaustio je, ali ga je ona odlučno prekinula. – Ne, ne! Budimo realni, budimo iskreni, naš brak odavno ne funkcionira na pravi način, bolje je da si to priznamo i pođemo svatko svojim putem. – A naša kći? – upitao je. – I za nju će to biti bolje – uzvratila je. – Za dijete je najbolje kada ima oba roditelja – ustvrdio je. – Pa i ima oba roditelja, oboje smo živi i zdravi. Ne brini se ti za nju, njoj ništa neće nedostajati. A ti ćeš je moći viđati triput tjedno. Svaki drugi vikend provest će s tobom. Moja mama je prošloga mjeseca otišla u mirovinu, porazgovarala sam s njom, ona će preuzeti brigu oko male, oko svih tih prozaičnih stvari. – Hoćeš da joj ja kažem? – upitao je. – Nije potrebno, ja sam već razgovarala s njom. – Kada? – Prije pola sata. – Idem k njoj. – Nemoj! Nije ju poslušao. Ušao je u dječju sobu. Zatekao je kćer kako sjedi na krevetu. Pokraj nje bila je njezina najdraža barbika, koju joj je on kupio na dan kada je krenula u prvi razred. Znao je da se boji polaska u školu pa joj je tim darom poželio skrenuti pozornost na nešto lijepo. Njezino je lice bilo zamišljeno. Nikada je nije vidio tako ozbiljnom, kao da nije imala osam godina, nego dvostruko više. Nije podizala pogled sa svoje barbike. Prišao joj je, sjeo na rub kreveta i rekao: – Znaš da te tvoj tata jako voli? – Znam – tiho je izustila. – I majka te voli – pridodao je. Na tu tvrdnju nije ništa odgovorila. Zagrlio ju je. Privila se uz njega i čvrsto ga obujmila slabašnim ručicama kao da se boji da će je on ostaviti. Nježno ju je pomilovao po glavi. 3. Vratio se u dnevni boravak. Njegova žena činila se ljutitom jer ju je onako naprasno ostavio usred važna razgovora. Hladnim glasom ustvrdila je: – Ne boj se, tijekom ljetnih praznika mala će provesti polovicu vremena s tobom, a polovicu sa mnom. Ako ne budeš imao dovoljno novca za platiti boravak na moru, ja ću to pokriti. Na sve sam mislila, znaš da ja ništa ne zaboravljam, ništa ne prepuštam slučaju. Bilo mu je gadljivo to što se hvali time što je nalik stroju. – Znam da si gotovo savršena u svemu što organiziraš i ne sumnjam da si dobro isplanirala sve oko našeg razvoda... – Razgovarala sam s čak trojicom odvjetnika – pohvalila se potvrđujući njegove riječi. – To je nalik na tebe, uvijek si bila profesionalna i tako racionalna, pa ipak nešto si previdjela, nešto si zaboravila. Nisi ni ti savršena jer, da jesi, ne bismo ovaj razgovor vodili danas. Njezinim licem preleti uznemirujuća nesigurnost. U očima joj je prepoznao paniku zbog sumnje u svoju savršenost, zbog previda koji je očito načinila. – Što sam to previdjela? – upita ga glasom koji više nije zvučao onako samouvjereno kao do toga trenutka. – Mogla si pričekati bar jedan dan s ovim razgovorom o našoj rastavi. Danas je moj četrdeseti rođendan. Bilo bi pristojnije da si mi tek sutra priopćila da me ostavljaš. Oborila je pogled. Prvi put u proteklih nekoliko godina posramila se pred svojim mužem, ona koja je odavno izgubila osjećaj za sram. Tiho je izustila: – Sretan ti rođendan. Njezina čestitka više mu nije ništa značila, kao da ju je izgovorio stranac s kojim se slučajno susreo na ulici. Sa sigurnošću je znao da ni u godinama koje su pred njim riječima ove bešćutne žene neće

značenje.• pridavati baš nikakvo