Hrvatska nije zemlja za starce – mirovine će vam biti tri puta manje od plaće
Kome je teško spojiti kraj s krajem s današnjom plaćom, tek će s odlaskom u mirovinu otkriti što znači život s gotovo tri puta manjim prihodima. Iz niza materijala koje je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava pripremilo uoči početka javne rasprave o mirovinskoj reformi, najviše bodu u oči vladine projekcije visine budućih mirovina pripremljenih za žene koje imaju 35 godina radnog staža i odlaze u prijevremenu mirovinu. Profesorica u osnovnoj ili srednjoj školi koja je cijeli radni vijek (35 godina) zarađivala prosječnu plaću (sadašnjih 6200 kuna) može računati na samo 2260 kuna prijevremene mirovine te će na kraju radnog vijeka postati socijalni slučaj! Vladini “papiri” pokazuju da prijevremene mirovine za gotovo sve platne razrede neće biti veće od 36 posto plaće koju je ta osoba zarađivala tijekom radnog vijeka. Primjerice, odlično plaćena osoba koja zarađuje dvije prosječne plaće u državi – oko 12.400 kuna neto – može računati na 4520 kuna mirovine, menadžeru čija je plaća oko 21 tisuću kuna neto (3,4 puta veća od prosjeka) prijevremena će mirovina biti 7700 kuna, sve to naravno uz uvjet da se vrati u prvi stup i tamo ostvari pravo na 27 posto dodatka. Bez tog dodatka spomenutu mirovinu treba srezati za četvrtinu, što je scenarij koji ne bi mogla preživjeti ni jedna Vlada, pa ga i ne treba spominjati kao realan! Mirovine se malo-pomalo pretvaraju u socijalnu pomoć, a reforma koju priprema Marko Pavić pokušava zaustaviti daljnji rast mirovinskih izdataka držanjem radnika što je moguće dalje od mirovine: radnici koji su skupili nešto više staža (najmanje 35) odlazili bi od 2031. godine u prijevremenu mirovinu sa 62 godine, a radnici koji nemaju toliko staža ili imaju staža, ali su zdravi i rade na poslovima na kojima starija životna dob ne predstavlja ograničenje prvu bi mirovinu mogli ostvariti tek kad navrše 67 godina!
Steže se obruč na frontama
Zakonski prijedlog pojavljuje se u vrijeme velike potražnje za radnicima, što otvara prostor i za starije, no ekonomski se ciklusi po pravilu izmjenjuju i svaka generacija doživi barem dvije ozbiljne krize u kojima nema posla ni za mlade. Cijela Europa pokrenula je postupak povećanja radnog vijeka, ali istovremeno s takvom odlukom olabavljuju se uvjeti za prijevremene mirovine, dok se kod nas steže obruč na obje fronte. Dosadašnja javna rasprava pokazala je da se sindikati žestoko protive ranijem povećanju radnog vijeka i oštrijoj penalizaciji prijevremenih mirovina jer se boje da će rijetki moći raditi do 67. godine. Moguće je, stoga, da ćemo do kraja ove godine svjedočiti prvom povijesnom prosvjedu protiv mirovinske reforme i u Hrvatskoj, slične onima koje viđamo u Francuskoj, pa čak i u Putinovoj Rusiji. Uoči početka službene javne rasprave o mirovinskim zakonima (koja se cijeli ovaj tjedan prolongirala, pa nije jasno hoće li i početi), polazne su pozicije takve da su sindikati protiv duljeg rada, ali im nije mrska ideja o povlačenju desetaka milijardi kuna mirovinske štednje iz drugog stupa u prvi stup. Poslodavcima odgovara dulji radni vijek, ali su, naravno, protiv rušenja drugog mirovinskog stupa jer je u igri velik novac koji bi, umjesto u proračunu, mogli završiti u dionicama hrvatskih kompanija. Mirovinski fondovi već su ponudili Vladi da će se, dopusti li im to država, prometnuti u najveće investitore te odmah uložiti 15 milijardi kuna u “obiteljsko srebro”, dionice Janafa, Hepa, ACI-ja i HAC-a, a u dogledno vrijeme nastaviti sa zračnim lukama, Podravkom, Končarom... Nakon ovakve ponude ministar Pavić ostavio je otvorena vrata za razgovore iako je tri mjeseca uvjeravao da je prebacivanje osiguranika drugoga mirovinskog stupa u prvi, zajedno s njihovom štednjom, jedini jamac primjerenosti mirovina u budućnosti i održivosti sustava. Drugo je veliko pitanje može li premijer Andrej Plenković skupiti u Saboru dovoljno ruku za bilo kakvu reformu jer se promjene u mirovinskom sustavu ne mogu lomiti preko koljena i donositi bez širokog konsenzusa. Kad god se našao u prilici da govori o planovima vezanima za sadašnje i buduće mirovine, ministar Marko Pavić u prvi bi plan gurao iznos od 17 milijardi kuna ili “pet Peljeških mostova”, koliko država godišnje doplaćuje za isplatu mirovina. Radnički doprinosi pokrivaju isplatu sedam mjesečnih mirovina, a za preostalih pet mjeseci razlika se pokriva iz proračuna jer država ne može dopustiti ni da joj isplata mirovina kasni dva dana, a kamoli da ispari pet mirovina. Za početak, bilo bi dobro raščlaniti kako je došlo do tih 17 milijardi kuna, koje se pokušava prevaliti na leđa ljudi čiji je radni vijek najdulji od svih dosadašnjih generacija. Manjak u mirovinskoj blagajni uglavnom još uvijek nije posljedica katastrofalno lošeg omjera broja zaposlenih i umirovljenika, već su ga proizvela tri svjesne političke odluke: prva je da se oko šest milijardi kuna godišnje usmjeri u drugi mirovinski stup, a to bi se “ulaganje” konačno trebalo početi vraćati za koju godinu, kada počne i ako ikad počne isplata mirovina iz tog izvora. Drugi trošak težak oko 5,5 milijardi kuna donijele su povlaštene mirovine koje nisu pokrivene uplatama doprinosa – većinom za branitelje koji su umirovljeni s prosječnih 19 godina staža ili pripadnike HVO-a koji iza sebe imaju sedam godina staža! Treću krupnu stavku tešku oko pet milijardi kuna predstavljaju doplate za radničke mirovine koje nemaju pokriće u plaćenim doprinosima, a njima se krpa standard žrtava prethodne mirovinske reforme iz 1998. godine. Istovremeno kad je odlučeno da će se mirovine računati prema cijelom radnom vijeku, a ne prema deset najpovoljnijih godina, što je poslije i dovelo do famoznog 27-postotnog dodatka na mirovinu, država se obvezala da će radnicima koji imaju male plaće isplaćivati najnižu mirovinu neovisno o uplaćenim doprinosima. Danas hrvatski mirovinski minimalac iznosi oko 65 kuna po godini staža, a prije 20 godina bio je oko 35 kuna. Doplate do najniže mirovine trenutačno prima oko 250 tisuća osoba, odnosno petina svih umirovljenika! Procjenjuje se da od četiri do 27 posto odštetnog dodatka za puni staž godišnje stoji oko dvije milijarde kuna, dok su doplate za mirovine slabo plaćenih radnika, ali i onih koje su poslodavci svjesno držali na minimalcu, oko tri milijarde kuna godišnje! Učinci velike mirovinske reforme iz 1998. godine mogli bi se predstaviti kao jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra je da je u posljednja dva desetljeća Hrvatska smanjila javne izdatke za mirovine mjereno njihovim udjelom u BDP-u, a loša što je to učinila tako što je mnoge umirovljenike dovela na prosjački štap, pa ih je poslije spašavala raznim dodacima. Slične posljedice mogla bi proizvesti i Pavićeva reforma. Prije dvadeset godina na isplatu mirovina odlazilo je više od 12 posto hrvatskog BDP-a, a danas su hrvatski izdaci za mirovine manji i spustili su se na oko 10,5 posto BDP-a iako smo u međuvremenu dobili 280 tisuća novih umirovljenika! Hrvatska je 1998. godine imala 955 tisuća umirovljenika, a danas više od 1,2 milijuna s tendencijom daljnjeg povećanja penzionera i stagnacije zaposlenih. Manji kolač nije se mogao
Manjak u mirovinskoj blagajni posljedica je triju svjesnih političkih odluka: da se usmjeri 6 mlrd. kuna godišnje u drugi stup, da se 5,5 mlrd. usmjeri u povlaštene mirovine, uglavnom braniteljske, i da se s 5 milijardi doplate nepokrivene radničke mirovine
dijeliti na više bez velikih lomova. Umirovljeničke udruge svako malo podsjećaju da su hrvatske mirovine među najnižima u Europi kad se visina mirovine uspoređuje s visinom plaća (oko 40%), a sve projekcije pokazuju da će u budućnosti taj omjer biti lošiji i ići prema 30 posto. Na tvrdnju da su nam mirovine male, nadležni uzvraćaju da je i radni staž hrvatskih umirovljenika kratak. Ministar Pavić kaže oko 30 godina, a tek svaki peti otišao je u punu starosnu mirovinu od 40 godina staža. Ipak, sadašnjim generacijama zaposlenih radni vijek znatno se povećao u odnosu na ljude koji su odlazili u mirovinu prije dva ili tri desetljeća. Muškarci koji su ove godine radna mjesta zamijenili mirovinama imali su “njemačkih” 38, a žene 36 godina radnog staža, no mirovine su im, slično kao i prije plaće, daleko od njemačkih. Prosječna mirovina pala je na manje od 37 posto plaće, no kad se iz statistike isključe inozemne mirovine, “čiste” hrvatske mirovine ipak se drže oko 40 posto plaće te iznose oko 2600 kuna. Ljudi koji su radili 40 godina primaju oko 4350 kuna. Javni izdaci ostalih članica EU za mirovine trenutačno su od niskih šest posto BDP-a u državama u kojima su privatni mirovinski fondovi razvijeniji te oni donose još toliko, do rekordnih 15 posto u Francuskoj i Italiji, koje Bruxelles također stišće da srežu mirovinska prava. U dva desetljeća Hrvatska je stabilizirala mirovinske izdatke, ali oteo se kontroli javni dug koji se udvostručio, jednim dijelom i zbog usmjeravanja dijela mirovinskih doprinosa u drugi stup. Taj drugi stup trebao se jače uključiti u isplatu mirovina od 2030. godine, no kako sada stvari stoje, pitanje je hoće li preživjeti do iduće godine, a kamoli idućih dvanaest godina. U Pavićevoj je reformi drugi stup predstavljen kao velik promašaj jer nije akumulirao dovoljno kapitala da slabo plaćenim radnicima osigura mirovine koje im je kroz zaštitni dodatak od 27 posto i najnižu zagarantiranu mirovinu zajamčila država. Mirovinci se brane da su ostvarili dobre prinose te traže od države da zaštitne mehanizme koje je uvela za prvi stup primijeni i na drugi, proporcionalno uplatama doprinosa.
Hoće li uopće biti mirovina?
Ne dobiju li dodatak na mirovinu, prvih tri tisuće žena osiguranica drugog stupa rođenih 1962. godine koje će iduće godine otići u mirovinu dobit će 200, 300 ili 600 kuna manje, ovisno o plaćama. Vlada smatra da je njihov povratak u prvi stup najbolje rješenje te bi tako “‘vuk trebao biti sit i sve ovce ostati na broju”, odnosno da bi se zadržala dostignuta razina mirovina bez dodatnog zavlačenja ruku u sredstva državnog proračuna. Naravno, ključ je reforme 96 milijardi kuna akumuliranih sredstava iz drugog stupa koji će se ubrzanom dinamikom povlačiti u proračun i koristiti za zadržavanje dostignute razine mirovina. Već 2023. iz drugog bi se stupa prenijelo više od jedne milijarde kuna, 2025. godine više od tri milijarde, 2030. godine više od sedam milijardi, 2035. godine više od 11 milijardi... – ukupno 151 milijarda kuna do 2040. Vlada je procijenila da će za mirovine povratnika potrošiti oko 64 milijarde pa bi, prema njihovoj računici, država bila u plusu 87 milijardi kuna. No, takva piramidalna shema može funkcionirati samo neko vrijeme jer će za sve preuzete umirovljenike država preuzeti i obvezu doživotne isplate mirovina. Mirovinski fondovi izračunali su da će s povratnicima u prvi stup državi stići i 111 milijardi kuna implicitnog javnog duga – koliko će stajati isplata mirovina za ljude koji će se do 2039. godine vratiti u prvi stup. Koliko će tada Hrvatska imati stanovnika? Kako će se razvijati hrvatska ekonomija? Hoće li uopće biti mirovina? Ekonomske perspektive zemlje nisu bajne jer tradicionalne industrije propadaju, mladi odlaze, a s njima i perspektive za nove tehnologije. Umjesto da bude ekonomski šlag na torti, turizam se prometnuo u glavnu ekonomsku okosnicu zemlje sa svim popratnim elementima koje donosi.