OSCAR ZA “OSMOG POVJERENIKA” BIO BI NEBESKA PRAVDA
Hrvatska je i ovih prvih jesenskih dana prepuna loših vijesti i još lošijih nagovještaja. Jedinstvena je i dalje samo u potpunom nejedinstvu. Afera opet sustiže aferu. Urušavaju se bez stanke veliki gospodarski sustavi. Velikim ribama ne može se ništa, a malima država nemilosrdno čupa perje i zbog deset kuna čime se pojačava osjećaj nepravde i destruira unutarnja kohezija zemlje i društva. Stoga i ne čudi da ljudi masovno napuštaju Hrvatsku bez obzira na stupanj obrazovanja i materijalni, radni i obiteljski status. A onda se u tom posvemašnjem provincijskom sivilu na programu Hrvatske televizije pojavi jedan odličan film kakav je “Osmi povjerenik” Ivana Salaja, nastao po hit-romanu Renata Baretića i čovjeku se učini da ipak živi u zemlji koja je vrijedna poštovanja i divljenja te ima svoje adute i utemeljenost koji nam se ponekad čine upitnima. U Salajevu “Osmom povjereniku” ispričana je priča nad pričama o hrvatskoj zbilji, u isto vrijeme i jednostavna i složena, i pučka i sofisticirana, i smiješna i tragična. Otočnost o kojoj mnogi pričaju i u koju se mnogi ritualno kunu u filmskom “Osmom povjereniku” dobila je svoj filmski brevijar razumljiv ne samo Hrvatima nego i ljudima koji o Hrvatskoj ne znaju ništa. Salajev (i Baretićev) “Osmi povjerenik” je i film o svim manjinskim problemima i frustracijama, ali i o žilavoj i dirljivoj ljudskoj potrebi za očuvanjem svoje vlastitosti i samobitnosti po svaku cijenu. Ovaj odličan i složen film, u početku sporog ritma, a onda postupno nevjerojatne pulsirajuće emotivne eksplozivnosti je i dostojan reprezentant kvalitete hrvatskih glumaca, kako profesionalnih tako i neprofesionalnih. Treba istaknuti opuštenog Franu Maškovića u naslovnoj ulozi, ali i briljantnog Borka Perića, jednog od najboljih hrvatskih glumaca svoje generacije, te odavno potvrđenog i neupitnog Ivu Gregurevića. “Osmi povjerenik” je s pravom izabran za hrvatskog kandidata za Oscar i bila bi nebeska pravda da Salajev film snimljen po odličnom domaćem romanu dobije tu zvučnu nagradu ili da joj se barem približi i izbori nominaciju jer je to rijetko ujednačeno umjetničko djelo koje je na impresivan način pomirilo naoko lokalnu temu s univerzalnim vrijednostima čovječanstva. Naravno, i za taj osmopovjerenički Oscar trebalo bi se ujediniti na svim mogućim razinama i lobirati iskreno i upućeno tamo gdje je to svrhovito i potrebno, uz pomoć svih dobronamjernih prijatelja iz filmskog svijeta. Ali je li odveć utopistički očekivati da se hrvatska filmska i ne baš jedinstvena zajednica ujedini s filmskom dijasporom hrvatskog porijekla i progura igrani film koji je vrijedan međunarodne pažnje? I može li se i u okviru Hrvatske još više učiniti na promociji kvalitetnih filmskih proizvoda kakav je “Osmi povjerenik”? U tom krugu kvalitetnih domaćih filmova i nije usamljen, što je i rezultat oživljene i probuđene hrvatske filmske produkcije posljednjih godina.