Gdje nema prave oporbe, tu nema ni demokracije

Prava oporba čini razliku između autokratskih režima u kojima vlada pojedinac bez prave kontrole i demokratske vlasti u kojoj postoji slobodna oporba kao kontrola vlasti. Takva je vlast redovito podložna korupciji, a plod takve vlasti zaostalo je gospodarstvo, siromaštvo i odlazak mladih u svijet. Nakon oslobođenja od velikosrpske okupacije ljudi su se nadali da smo došli na prag napretka. Međutim, od toga se malo što dogodilo. Hrvatska nije postala zemlja demokracije jer je HDZ uvjerio narod da je on prava hrvatska stranka koja je donijela oslobođenje Hrvatskoj. To nije bilo ni teško jer je protivna lijeva stranka SDP nasljednica Komunističke partije, koja je bila puna nekadašnjih komunističkih glavešina, a danas njihovih potomaka. Narod je nazivao članove te stranke komunjarama i nije vjerovao u njezino hrvatstvo. A ona se do danas i nije pokušala očistiti od komunističkoga i ateističkoga naslijeđa, nije spremna osuditi komunističke zločine. Zato nije nikada postala prava oporba. Birači su smatrali da je korupcija i nesposobnost HDZ-a manje zlo od SDP-ova manjka hrvatstva. Stoga je HDZ mogao biti nosilac zloporaba svake vrste. HDZ bez kontrole doveo je Hrvatsku na gospodarsko dno bez izgleda da stvori bolju sutrašnjicu. A krivnja birača je u nesposobnosti da biraju manje stranke koje nisu ni komunističke ni ateističke. Slično se dogodilo i s istarskim IDS-om koji je sve vrijeme vladao Istrom. Birači nisu ni jednoj stranci vjerovali kao regionalnoj istarskoj stranci. A s vrha stranke su se hvalili kako bi cijela Hrvatska bila napredna kao Europa kad bi se ponašala kao IDS. Onda je najednom puknulo srce istarskog gospodarstva, brodogradilište Uljanik. Friedrich Nietzsche je napisao: “U svim institucijama kroz koje ne puše oštar vjetar javne kritike korupcija raste poput gljiva”. Gdje nema prave oporbe, tu nema ni demokracije, a onda ni napretka nego samo vjera da će jednom doći demokracija.