I u seoskoj trgovini plaća se mobitelom
Mladi nose brendiranu odjeću, ali se tradicije nitko ne odriče
Karlovčaka Laura i Siščanka Matea boravile su u Kini na poziv tamošnje vlade, bile su u grupi od 50 ljudi jedine iz ovog dijela Europe snjezana.bicak@vecernji.net Mlada Karlovčanka Laura Volarić Horvat, studentica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nedavno je boravila u Kini na poziv tamošnje vlade. U malenom selu Songxi su ona i Matea Savić iz Siska bile jedine iz ovog dijela Europe u grupi od 50 sudionika iz 15 zemalja. Pomagalo im je 18 volontera Kineza...
I kinesko selo izumire
– Riječ je o projektu koji traje nekoliko godina, a cilj mu je impresionirati svijet Kinom, otvoriti zemlju svijetu. Da ljudi prenesu drugima koliko su njihova sela posebna, koliko je njihov način života jedinstven i odličan. I to je doista tako – priča nam Laura, koja je u Kini bila u grupi za izvještavanje. – I ondje se bore s činjenicom da ljudi odlaze iz sela u veće gradove, pa sela izumiru. Riječ je o njihovim drevnim selima, starima i više od tisuću godina. No, oni to žele promijeniti, žele popularizirati život na selu. Žele ih oživjeti, pa i turizmom i takvim projektima. U Songxiju, koji nam je bio baza i koji ima tri tisuće stanovnika, živjeli smo i spavali u kućama tamošnjih stanovnika, da vidimo njihov svakodnevni život. To je takozvani homestay. Ja sam u Kinu otišla otvorenih pogleda, bez ikakvih predrasuda i očekivanja. Obišla sam njihova sela, vidjela svakodnevicu malih ljudi, a Šangaj me oduševio. U selima se ljudi bave poljoprivredom, ima siromašnih i bogatijih, no turisti im nisu strani. Zapravo, sve je to kao i kod nas. No, velika je razlika u nekim drugim stvarima, sitnicama. Nešto što se mora napraviti, kod njih se napravi odmah, ne ostavlja se za kasnije, nakon piva, pauze... I ništa ne kasni, sve počinje kad treba početi. To me najviše pozitivno iznenadilo – kaže. – Nitko danju ne zatvara vrata na kućama jer nema krađa. Provirila sam u jednu kuću, domaćin je spavao u stolcu pred televizorom. Odmarao se bezbrižno uz otvorena vrata. Nisam odoljela i fotografirala sam ga. Ljudi su srdačni, pristupačni, žele vam pomoći. Volimo misliti da u Kini vladaju siromaštvo i neznanje, u dijelu Kine gdje sam ja bila to nije tako. Djeca i odrasli imaju mobitele, računala, na društevnim su mrežama, nose brendiranu odjeću. Kod njih se i u maloj seoskoj trgovini može plaćati mobitelom. Njihov je način života odličan spoj tradicije i moderne tehnologije. Ne srame se rada na zemlji, a svoje pjesme, ples i pismo žele podijeliti sa svijetom. Vole i osjećaj pripadnosti narodu – kaže nam mlada Karlovčanka. Sudjelovali su u brojnim radionicama i upoznavali tradiciju, od učenja kaligrafije do plesa. Obilazili su vrtove, drevna sela, parkove, a na svečanim večerama i druženjima predstavljali su svoje zemlje...
Oduševljena hranom
– U Kini nitko ne govori o politici. Nitko ne kuka, ne govori protiv vlasti, nitko se njome i ne opterećuje. Za razliku od nas, ne prigovaraju i kad treba i kad ne treba. Oduševila me hrana, već i zbog činjenice da se sve jede štapićima. Na stolu je onoliko vrsta jela koliko je ljudi za stolom, to je pravilo. Uglavnom jedu povrće kuhano na razne načine, pa me i ne čudi da u tri tjedna boravka u Kini zapravo nisam vidjela debelog čovjeka – dodaje Laura. Primijetila je i da se ljudi slobodnije ponašaju, a djecu odgajaju tako da ih ostavljaju da uče na vlastitim pogreškama – ističe. Put do Kine koštao je 5400 kuna, Laura ga je sama platila. Od Karlovačke županije dobila je 10 licitarskih srca s hrvatskim grbom. – Srca su bila pravi hit u Kini – kaže Laura, koja je od organizatora dobila i nagradu – tri tjedna boravka u jednom od kineskih sela iz projekta, i to za dvije osobe. – Bila sam i u Francuskoj i Nizozemskoj. Svima im je zajedničko što se ljudi, djeca i odrasli ne boje i ne srame posla i rada na zemlji. Svi su svjesni da samo zemlja može dati zdravu hranu i nikoga nije sram kopati, saditi, orati – zaključuje Karlovčanka.
U Kini se ljudi slobodnije ponašaju, a djecu ostavljaju da uče na svojim pogreškama