MOJA ISTINA O MIROVINSKOJ
Pravedan sustav: iz I., solidarnog stupa, dio mirovine ne previše vezan uz staž i plaću, iz II. veći dio mirovine, ovisan o duljini rada i plaći, tj. uplatama
DUBRAVKO ŠTIMAC: SEDAM KLJUČNIH RAZLOGA ZAŠTO TREBA ZADRŽATI DRUGI STUP
Obvezni mirovinski fondovi, odnosno II. stup hrvatskog mirovinskog sustava postoji i radi već 17 godina, no pitanja i prijepori oko njegove uloge i korisnosti za naše društvo svako toliko izađu u javnost, ponekad iz saborskih klupa, nekad iz akademskih krugova, a nekad s novinskih stranica. No teško se oteti dojmu da su kritike često obojene gotovo ideološkim pristupima, a često se iznose i potpuno netočne tvrdnje (“sve su druge zemlje već ukinule II. stup, što mi čekamo?” i slično). Također, počesto diskusije i argumentacije znaju biti pomalo uske, bez shvaćanja cjeline problema (kratkoročna korist nasuprot dugoročnoj održivosti, prikazivanje štednje u II. stupu kao troška, fokusiranje na pojedinačnu investiciju mirovinskog fonda umjesto gledanje prinosa cijelog portfelja i slično). S ciljem kvalitetnijeg informiranja javnosti, a najviše zbog jasnije slike budućnosti hrvatskog mirovinskog sustava o čijem se reformiranju upravo raspravlja, potrebno je odgovoriti na neka bitna pitanja, koja se najčešće čuju u javnom prostoru. 1. Zašto je postojanje II. stupa (presudno) bitno za Hrvatsku?
Dvije su ključne uloge II. stupa za naše društvo:
a) Zbog starenja stanovništva, manjeg broja rođene djece, emigriranja mlađeg, radno aktivnog stanovništva, zbog odbijanja stanovništva da zbog duljeg životnog vijeka dulje i radi, Hrvatska kao i mnoge druge zemlje mora svoj sustav međugeneracijske solidarnosti (I. stup) nadopuniti individualnom štednjom i tako potpuno kolektivnu odgovornost za starost s društva (kolektiva) postupno pomicati prema individualnoj odgovornosti. Dakle, ljudi danas moraju shvatiti da brigu za svoju starost ne mogu više jednostavno prenijeti na državu (kao prije 40-50 godina), već moraju raditi na svojim sposobnostima da bolje zarađuju, dulje rade, pronalaze bolje poslove te tako više uštede za svoje umirovljeničke dane. Bez II. stupa tranzicija s kolektivne prema individualnoj odgovornosti nije moguća. Bez II. stupa ostat ćemo zauvijek zarobljenici sustava međugeneracijske solidarnosti koji s omjerom 1,2 zaposlene osobe prema 1 umirovljenoj osobi jednostavno više ne može opstati.
b) Obvezni mirovinski fondovi jedini su hrvatski investitori koji mogu kupovati i dokapitalizirati hrvatske kompanije. To je jedina nacionalna štednja koja može znatnije ulagati u kapital hrvatskih poslovnih subjekata. A bez nacionalne štednje nema rasta nacionalne ekonomije. Bez domaćih obveznih mirovinskih fondova Podravka ne bi mogla kupiti slovensko Žito, Atlantic grupa slovensku Drogu, Zagrebačka burza Ljubljansku burzu, Tankerska plovidba ne bi mogla osnovati Tankersku Next Generation koja zapošljava hrvatske posade, hrvatske kadete i tome slično. Dodatno, kada jednom država odluči prodati poslove koje jednom ne bude htjela posjedovati i voditi (nautički turizam, zračne luke, dijelovi HEP-a, hoteli, proizvodnja hrane, možda i vođenje autocesta) bez obveznih mirovinskih fondova jedino će ih stranci moći kupovati. Zašto bi netko Hrvatskoj želio takvu perspektivu? 2. Je li II. stup društveni trošak? Ne, II. stup nije trošak, on je štednja. Trošak je kada se novac iz proračuna troši na plaće, gradnju autocesta (pa i onih upitno potrebnih pravaca), na subvencije (pa i one koje godinama ne povećavaju proizvodnju i zaposlenost). Novac uplaćen u II. stup nije potrošen, on stoji na osobnim računima građana, njihovo je vlasništvo, njihova štednja za umirovljeničke dane. Dodatno, taj se novac uvećava. Osiguranici su do danas uplatili 70,6 milijardi kuna doprinosa, a na računima imaju 94,9 milijardi kuna. Znači, II. stup je svojim članovima zaradio 32,2 milijarde kuna (razliku uplata, zarade i stanja na računima predstavljaju isplate iz II. stupa). Svaka kuna uplaćena u II. stup 2002. danas vrijedi 2,45 kuna. 3. Je li II. stup teret za javne financije? U II. stup uplaćuje se oko 5,6 milijardi kuna godišnje i, istina, taj iznos manjka za isplatu mirovina te je manjak za isplatu mirovina ne 11 milijardi kuna godišnje, već 16,5 milijardi kuna. No, kako je II. stup štednja i novac koji se investira, kreditna agencija Fitch u svom mišljenju o kvaliteti hrvatskih javnih financija kaže: “Mirovinskom reformom akumulirana je imovina u visini 25% bruto nacionalnog dohotka u obveznom ‘drugom stupu’, uključujući 18% bruto nacionalnog dohotka u Vladinu dugu, čime je povećana održivost javnog duga i fleksibilnost financiranja proračuna.” Dakle, uplate u II. stup jesu teret za javne financije, ali taj sadašnji teret znatno je manji od eventualnog budućeg troška isplate mirovina kada bi se isplaćivale samo iz I. stupa. 4. Bi li bez pokretanja II. stupa javni dug danas bio niži? Teško je tvrditi što bi i kako bilo. No moguć je ispravan odgo-
vor da bi javni dug bio jednako visok. I da nije uplaćivano tih 5 milijardi kuna godišnje u II. stup, one bi vjerojatno bile potrošene na razne izdatke. Primjerice, imali bismo još više izlaza i ulaza na autocestama. No ne bismo imali 96 milijardi kuna štednje. Korisna informacija za razumijevanje ove problematike jest da iz II. stupa već neko vrijeme u I. stup teče novac osiguranika koji se vraćaju u I. stup jer im se bez 27% dodatka ne isplati imati kombiniranu mirovinu. No, unatoč tom neplaniranom tijeku novca nazad u I. stup, ni za kunu nisu smanjeni troškovi javnih financija. 5. Kako treba izgledati hrvatski mirovinski sustav da bi bio održiv i pravedan?
Hrvatski mirovinski sustav, da bi bio održiv i pravedan, trebao bi izgledati ovako:
I. stup će biti stup međugeneracijske solidarnosti iz kojeg će umirovljenici s minimalno 15 godina rada, ne previše vezano za duljinu radnog vijeka i visinu plaće (jer se slijedi logika solidarnosti), primati, recimo, između 700 i 2000 kuna mjesečno. II. stup će biti jako vezan uz duljinu rada i visinu plaće te će umirovljenici iz II. stupa primati mirovine između 350 i 7000 kuna pa i više mjesečno. Dodatno, bit će uspostavljen sustav minimalne nacionalne mirovine za 15 godina rada koji će minimalna mjesečna primanja takvih umirovljenika postaviti na, recimo, 2000 kuna. I tada, ako je zbroj primanja iz I. i II. stupa manji od tih 2000 kuna, razlika će se doplaćivati, ali ne više iz mirovinskog sustava, već iz socijalnog sustava, no isključivo vezano uz imovinski cenzus. Jer nije opravdano da društvo daje novac osobama koje su malo uplaćivale u mirovinski sustav, a osigurale su si, na primjer, tri stana ili apartmane na moru koje iznajmljuju ili imaju više desetaka tisuća eura ušteđevine. Ovakav mirovinski sustav bit će i održiv i pravedan, a s vremenom će nuditi i veće mirovine te zahtijevati manje novaca iz proračuna. Preduvjet za postojanje II. stupa. 6. Kako su obvezni mirovinski fondovi radili u 17 godina postojanja?
Obvezni mirovinski fondovi u svojih su 17 godina prošli kroz najveću financijsku krizu nakon krize iz 20-ih godina prošlog stoljeća, šest su godina radili su u uvjetima izostanka rasta hrvatskog gospodarstva, prošli propast najvećeg hrvatskog poslovnog sustava (Agrokor).
Ponekad su optuživani za loše investiranje, gubitak novca na Ledu, Petrokemiji... No, unatoč tome, hrvatski obvezni mirovinski fondovi od početka rada ostvaruju prosječan godišnji prinos za svoje članove od 5,62%. Po tome su u proteklih pet godina rada najbolji među svim mirovinskim fondovima zemalja OECD-a, a za period deset godina među pet najboljih. Ovo govori o robusnosti II. stupa i dobro dizajniranim limitima ulaganja, koji se stalno unapređuju na dobrobit osiguranika. 7. Kako obvezni mirovinski fondovi mogu biti još korisniji za hrvatsko gospodarstvo?
Hrvatski mirovinski fondovi već neko vrijeme predlažu svoje jače uključivanje u hrvatsko gospodarstvo. Konkretan je prijedlog ulazak u vlasništvo nekih dioničkih društava koja su trenutačno u vlasništvu RH. Mirovinski fondovi mogli bi od Hrvatske kupiti, primjerice, 60% HAC-a, 50% ACIja, 30% HEP-a, 25% JANAF-a. Te bi dionice mirovinski fondovi mogli platiti obveznicama RH iz svojih portfelja. Obveznice bi potom RH poništila, čime bi javni dug bio smanjen za oko 15-20 milijardi kuna, odnosno za 5-6% duga u odnosu na BDP. Poništavanjem obveznica ostvarila bi se godišnja ušteda na isplati kamata od oko 850-900 milijuna kuna. Osim toga, ovo bi otvorilo mogućnost za dokapitalizacije dioničkih društava u čije bi vlasništvo mirovinski fondovi ušli, što znači investicije, preuzimanja, rast i razvoj, rast efikasnosti poslovanja. Za to su nužne političke odluke, no ideje i mogućnosti su tu.