LAŽNI SMS-ovi I PROBIJANJE TAJNI ZNAČE KRIZU DRŽAVE
UHrvatskoj se i iz posljednjih SMS-ova dade iščitati da je u zemlji došlo do krize politike, da se ona izražava sve oštrije, i to na oba politička pola. U HDZ-u se ona očituje na jedan način, kao borba za vlast u državi, i usputno u stranci, a u SDP-u na drugi način, kao borba za vlast u stranci, da bi se došlo na vlast u državi (jednog lijepog dana). Vladajuća stranka postaje žrtva vlastite netransparentnosti, štogod se u nastavku otvorilo, a oporbeni socijaldemokrati žrtve prevelike otvorenosti, štogod se dalje događalo. Kod jednih je sve hermetično, vjerojatno bi i ostalo da Ivan Penava nije probio stranačke membrane, okupljajući žrtve oko zločina, a kod drugih je javno i ono što bi svaka ozbiljna stranka na svijetu zadržala u obiteljskom krugu. Nitko u oporbenoj stranci i ne skriva da njeni čelnici vode bespoštedni rat za položaje, dok u vladajućoj pokušavaju sakriti da se radi o obračunu u stranci, iako su svi akteri obračuna na svojim borbenim položajima. Tko voli zabavu, ne mora ići u Kerempuh: ima u politici smijeha sve do suza. Da je stranački život u HDZ-u transparentniji, ne bi se sukob u stranci odvijao svom žestinom oko nekoliko falsificiranih SMS-ova, njihova tehničkoga autora i navodnih političkih pokrovitelja; sve bi se raspravilo na stranačkim tijelima, karte bi se stavile na stol, pa kom obojci, kome opanci, ako treba. demokraciji su izbori posljednje, najvjerodostojnije sredstvo mjerenja političke moći, poželjniji i kad su prijevremeni od zamornih zakulisnih igara, bez izbora. Svede li se politika na to tko je kome kum ili čiji je vozač utjecajniji, onda se dobiva rezultat koji nije pozitivan za demokraciju. Umjesto da se sukobi rješavaju u tijelima stranke i u institucijama države, prenose se u javnost ilegalnim kanalima i tako kontaminiraju demokratski život. Ako je u pozadini sadašnje psihodrame na desnici samo političko razilaženje dvojice čelnika, prvog i drugog čovjeka HDZ-a, onda je bilo mogućnosti – a i potrebe – da se njihove političke razlike riješe drukčije, u raspravi. Zašto ne na izborima, bilo bi demokratskije, nego da provociraju obračun iz koga će stranka – dođe li do njega – izaći podijeljena. A možda se drukčije i nije moglo ići protiv jedne struje koja svoj legitimitet izvlači iz slavne prošlosti. Iz SMS afera dade se zaključiti da se radi i o krizi države. Država ne funkcionira dobro, ako se olako zapošljavaju kumovi,
Uako postoji netko tko može probijati državne tajne, ako se rezultati istrage ne mogu zadržati u propisanoj tajnosti dulje od tri dana, ako se proizvode lažni sadržaji za potrebe ovog ili onog suđenja, ako jedan čovjek, po svemu fabulator, postaje saveznik važnih političara (i obrnuto). Gdje se sve gubi odgovornost za državu i briga za državljane kad se jedne prekomjerno štiti, a druge olako progoni? Prepuštati institucijama da “rade svoj posao” spada u ideal pravne države. Ali to pretpostavlja da su institucije, prije svega, kompetentne i stručne, a potom neovisne i depolitizirane. Služe li se institucije politikom, to bi trebalo istražiti; služi li se politika institucijama, to bi trebalo dokazati. Upada u oči da se u nekoliko najnovijih nedovršenih afera političke vlasti pozivaju na institucije da bi zaključile političku debatu o njima i stavile ad acta. Zna se dobro što rade državne institucije u okviru pravnoga demokratskog sistema – istražuju sumnje, prikupljaju dokaze i daju pravorijek. Kad su dovedene do kraja, obvezuju sve, i politiku i vlast. Je li taj poredak narušen? osad je HDZ funkcionirao po sistemu jakoga vođe i odanoga i poslušnoga članstva. Odsad bi se odnosi mogli promijeniti: novo micanje nekog stranačkog kardinala, uz sve dokaze koji se mogu protiv njega prikupiti, moglo bi poremetiti stranačku harmoniju; nije više riječ o jednome čovjeku, ako to poslije Darka Milinovića bude Milijan Brkić, nego o jednom raspoloženju u HDZ-u, možda i o struji, ako je organizirana. Plomba je skinuta s jedinstva, ako je to i dalje cilj Andreju Plenkoviću; pitanje je može li se opet staviti a da svi akteri i dalje ostanu pod poklopcem. Iza svake okuke dosad se tražilo je li izletio drugi čovjek stranke Brkić; budući da je u prvi plan iskočio jedan profesionalni vozač, sad će se tražiti više mogućih žrtava u tome policijsko-obavještajnom udesu. Darko Milinović mogao je nekoliko ličkih ustanika dovesti na Trg žrtava fašizma i da strada više on sam nego stranka. roširi li se „diferencijacija“na drugog čovjeka u hijerarhiji HDZ-a, neće Brkić biti sam na političkoj traumi. Njemu može popucati kičma dokaže li se da je neoprezom upao u stupicu koju je nekad postavljao za druge. Metoda, po svemu, djeluje starinski, kao da se ne radi o modernoj stranci koja takve stvari rješava javno, bez ikakve bratske pomoći sa strane. Za utjehu HDZ-u, SDP svoje unutarnje probleme ne može riješiti, iako ih rješava javno. Javnost bez odgovornosti ima svoja ograničenja. Za očitovanje odnosa u glavnoj oporbenoj stranci nisu primjenjive nekadašnje sovjetske metode: tko se (ne) pojavljuje, i tko gdje i s kime sjedi, tko koga zove (što bi se, donekle, moglo reći za HDZ-ove telefonske ispise). U toj se stranci vodi globalni rat, svi toliko galame da se više ne čuje što govore.
DP