U NAS ŠKOLOVANJE ZA PILOTA TRAJE KRAĆE NEGO ZA KNJIŽNIČARA

Hoće li Zakon o knjižnicama biti povod za novi rat na kulturnoj sceni? Vjerojatno hoće. Knjižničarska struka u Hrvatskoj nije zadovoljna prijedlogom zakona koji je već ušao u saborsku proceduru pa će o njemu ovih dana raspravljati saborski zastupnici u prvom čitanju. Primjedbe knjižničara (treba reći da su protiv zakona i Hrvatsko društvo knjižničara i Hrvatsko društvo školskih knjižničara) su brojne. Većina ih se odnosi na vrlo zamršene “tajne” knjižničarske struke koja je očito tako komplicirana da se, uz ponešto dobroćudnog karikiranja, može zaključiti da školovanje kvalificiranog knjižničara u Hrvatskoj traje duže od školovanja pilota borbenog aviona. Zašto je tome tako u državi koja ima četiri milijuna stanovnika, od kojih polovica godišnje ne pročita nijednu knjigu, doista ne znam. Netko se očito potrudio zakomplicirati obrazovni sustav, vjerojatno iz lukrativnih razloga, a u tome nema nikakve koristi za krajnje korisnike, a onda ni za knjižničarsku struku. U središtu knjižničarskog posla, a onda i Zakona o knjižnicama trebao bi biti korisnik knjižnice. Dakle čitatelj kojem bi dostupnost knjižnog fonda trebala biti što pristupačnija, bez obzira na to gdje živi. Taj bi čitatelj u svakoj knjižnici trebao naći literaturu koju želi pročitati, pa u krajnjoj liniji i knjige koje spadaju u lakše žanrove, a koje država vrlo često izbjegava otkupiti da je se ne optuži da promiče komercijalnu literaturu. Ali članovi knjižnica imaju pravo na svoj ukus. U Hrvatskoj u ovom trenutku mreža knjižnica još nije zaokružena i kompletirana. I pitanje je hoće li ikad biti. Razlozi su poznati. Nema novca. S druge strane, najnoviji bunt knjižničarske struke naročito je okrenut prema pojmu privatnih knjižnica koje prijedlog novog zakona unosi u hrvatski kulturni život. I stvarno. Pa što bi to uopće bile privatne knjižnice? Pa tko će to u turističkoj državi u kojoj se ne može živjeti ni od elementarnih kafića otvarati knjižnice i zarađivati na posudbi knjiga? Kakva tu postoji računica? Gdje se tu krije profit? Ili tu postoje neki skriveni motivi koji su upereni protiv knjižnica koje sada poznajemo? U Ministarstvu kulture tvrde da zbog pravne prakse u Europskoj uniji moraju dozvoliti da knjižnice osnivaju i privatne pravne i fizičke osobe. Baš kao što privatne pravne i fizičke osobe mogu osnivati kazališta, imati izdavačke kuće, glazbene ansamble, galerije, razne umjetničke organizacije, filmska poduzeća, muzeje, kinodvorane... U te privatne knjižnice tako bi se ubrojile i knjižnice vjerskih zajednica ili knjižnice udruga od kojih neke imaju i tradiciju dužu od stotinjak godina. Ili knjižnice privatnih poduzeća koja žele svojim radnicima omogućiti i čitanje, a ne samo ping-pong i božićne domjenke. Ali da. Tko će raditi u tim privatnim knjižnicama? Hoće li to biti kvalificirani knjižničari nad kojima bdije knjižničarska struka? Ili neki drugi ljudi? Tema za raspravu očito ima više nego zainteresiranih za posudbu knjiga. Igor Pasecky Udruga poslodavaca neprestano priča o rasterećenju poduzetnika i traži za njih manja davanja, uz objašnjenja kako bi to potaklo gospodarski procvat Hrvatske. Naša država od svog postanka zapravo ide na ruku samo poslodavcima. Radništvo je gurnuto potpuno u stranu, jer oni koji bi ih trebali predstavljati su “lako kvarljiva roba”, a i u pravilu nikada nisu ništa ozbiljno radili. Radnici u svemu tome ostaju sami, glas se digne kod kakvog stečaja ili neisplate plaća (kao, primjerice, sada u Uljaniku) i tu priča završava. Da, davanja prema državi nisu mala, ali ona su prvenstveno takva jer umješni poslodavci iznalaze mnoštvo načina kako bi oštetili državu, a onda država kako bi nadoknadila to što ne može ili neće kontrolirati provedbu vlastitih zakon, povećava ili drži visoke postotke tih izdvajanja. U svemu tome loše prolaze samo oni koji hoće sve raditi po zakonu, a svi ostali jako dobro u tome plivaju. Interesantno je da najbolje prolaze oni koji rade s državom, županijama, gradovima ili općinama. Te firme najbolje posluju. Nije li to malo neobično? No vratimo se na poslodavce. Što poslodavci rade kako ne bi trebalo i čime oštećuju državu? I dalje je značajan udio plaća isplaćenih na crno. Odnosno, ljudi su prijavljeni na minimalce ili i na veće plaće, ali dio dobivaju na ruke. Država je dodatno rasteretila minimalne plaće. Pa koja država bi to učinila i što to znači? Za početak, znači da oni koji su donijeli tu odluku malo toga razumiju ili su to donijeli baš zato što razumiju? Takvim se potezom još više potaknula isplata plaća na ruke. Ako država nešto želi stimulirati, onda bi to trebale biti plaće između 5000 i 7500 kuna. To bi podiglo standard radnicima, a i dao bi se značajan doprinos zadržavanju radne snage u zemlji. A način života naših poslodavaca i tako je bliže onome na Zapadu nego što je to život njihovih radnika. Prekovremeni rad. Plaća li se uopće, ali uglavnom u slobodnim danima. Zašto država ne zabrani plaćanje drugačije nego u novcu ili, primjerice, na izričit zahtjev radnika može mu se odobriti sedam slobodnih dana? Za rad nedjeljom i praznicima treba vrijediti isključivo plaćanje u novcu, a ne slobodnim danima. Da se samo to uvede, već bi dio poslodavaca odustao od rada nedjeljom. Kašnjenje u isplati plaća opet postaje tema. Korektnijim bi se odnosom prema radnicima zacijelo poboljšao njihov položaj i zadovoljstvo, smanjilo bi se iseljavanje, povećali i prihodi države te omogućio bolji i brži gospodarski razvoj. Uz sve navedeno ne mali broj vlasnika firmi prijavljen je na gotovo minimalne plaće. Zašto je tako? Sve ili gotovo sve svoje privatne troškove iskazuju kao trošak tvrtke. Da nije tako, imali bi veće plaće ili bi imali veću dobit što bi opet povećalo prihode države. Zašto Udruga poslodavaca o ovim problemima šuti? Vjerojatno zato što je Udruga poslodavaca.