Jedina prava reforma bila bi reforma države

Guverner HNB-a Boris Vujčić ovih je dana iznio zanimljivu ideju. Kako u privatnom sektoru kronično sve više nedostaje radne snage, Vujčić je kazao da je sad pravo vrijeme za reformu javne uprave, koja ima puno previše ljudi, te da bi taj višak trebalo prebaciti u privatni sektor i time jednim potezom riješili oba problema – i višak na jednoj i manjak na drugoj strani. Na to se odmah nadovezao ministar gospodarstva koji je naglasio da je sad pravo vrijeme za takve strukturne reforme. I na tome je sve ostalo! Jer pravih reformi nema! Promjene su samo kozmetičke, sitne reforme koje idu za tim da ti na jednoj strani država kao nešto otpusti, ali zato odmah na drugoj strani to naplati i nadoknadi. Međutim, kako se Vujčić uopće usudio iznijeti takav prijedlog? Kakav privatni sektor? Tko će u takvu avanturu, u nesigurnost, kod poduzetnika koje se u ovoj državi mahom drži lopovima i izrabljivačima? Evo nekoliko primjera. Prije dvije godine za dva radna mjesta u Hrvatskom saboru javilo se 147 ljudi! Godinu prije toga za posao u Saboru od 2400 kuna javilo se više od tisuću

Sve drugo nema smisla ako se ne počnu drastično smanjivati apetiti države. No tko će ukinuti tolike nepotrebne županije, općine i gradove? Tko će ukinuti tolike nepotrebne urede, agencije, ministarstva? Samo činjenica da Ministarstvo poljoprivrede ima šest službenih vozača zvoni na uzbunu

kandidata! Istodobno je bilo firmi koje su na burzi tražile radnike, stalno zapošljavale i nudile veću plaću, ali nije im se nitko javio! To je ta poražavajuća slika današnje Hrvatske! Privatni sektor smatra se nesigurnim, pa se sigurnost traži pod skutima države! To je dio našeg mentaliteta još iz prošlosti, najsigurnije je biti negdje u državnom aparatu. Zato je i danas najveća navala na radna mjesta u državnom, javnom sektoru. Još kad znamo kako su zaposleni zaštićeni zakonima i kolektivnim ugovorima, kako nekog jednom zaposlenog gotovo i ne možeš otpustiti do mirovine, onda je sve jasno. Pa zar treba ponovno naglašavati i podsjećati da je za vrijeme dugogodišnje ekonomske krize u privatnom sektoru izgubljeno više od 200.000 radnih mjesta? Tada se nitko nije sjetio sastaviti neki “lex”, ne znam kako ga nazvati, pa da se spriječi propast tolikih radnih mjesta i obitelji i firmi. Koliko je u to vrijeme izgubljeno radnih mjesta u državnom, javnom sektoru? Ma ni jedno! Jedino što je javni sektor osjetio bilo je minimalno smanjivanje plaća koje su im vraćene. I to je sve. Privatnom sektoru nitko nije pomogao. Kao da nikoga nije bilo briga. A tako se nastavlja i danas. S pozornice vlasti prodaju nam priče o reformama. Jedina prava reforma bila bi reforma same države i njezina sektora. Sve drugo nema smisla ako se ne počnu drastično smanjivati apetiti države, od nacionalne do lokalne razine. No tko će ukinuti tolike nepotrebne županije, općine i gradove? Tko će ukinuti tolike nepotrebne urede, agencije, ministarstva? Pa samo jedna otkrivena činjenica – da Ministarstvo poljoprivrede ima čak šest službenih vozača – zvoni na uzbunu. I ne samo to, neki su vozači iz povlaštene kaste jer su nečiji kumovi ili rođaci, imaju mirovinu i još rade, dok mnogi drugi ne mogu dobiti posao jer nisu ničiji. To što imaju struku kod nas baš i nije na vrijednosti. Važnije je tko te šalje, čiji si rođak, kum... Tako je i Vujčićeva ideja odlična, realna, ostvariva, ali na kraju ipak samo teoretski. Bilo bi dobro napraviti anketu u javnom sektoru pa da doznamo koliko bi ljudi bilo spremno napustiti sigurnost državne službe i prebaciti se privatniku ili otvoriti vlastitu firmu ili obrt i početi samostalno stvarati neku novu vrijednost. Vjerujem da bi rezultati ankete bilo poražavajući! Morala bi biti isplaćena debela stimulacija države da se barem mali dio ljudi odluči na odlazak s proračunske sise. Naznaka za to nema, a navala na posao koji je plaćen iz proračuna sve je veća. Država sve više zapošljava umjesto da smanjuje broj radnih mjesta, pa od svega toga ništa, osim što Vujčiću možemo zapljeskati i onda se samo grohotom na sve nasmijati! Ministar financija nedavno je jasno rekao da bi on bio i za veće porezno rasterećenje, ali da za njega nema mjesta u proračunu. Zašto ga nema? Jer je Plenković obećao ovima i onima velik novac, dijeli se šakom i kapom kako bi se držali birači i dobili novi za iduće izbore. Sve je podređeno interesnim lobijima i stranačkim interesima i zato nema prave reforme. Porezna reforma ne može ići godinama. Porezna reforma je jedna, sveobuhvatna – i gotovo. Kako da se posluje u Hrvatskoj kad se svako malo nešto mijenja? Tko će otići iz sustava kad država to ne stimulira, ne samo financijski nego i načelno? Ostaje samo je pitanje kad će se čaša preliti!