OD OVE MRLJE LAKŠE ĆE SE SPRATI BRKIĆ NEGO PRAVOSUĐE

Novi detalj u sagi o Milijanu Brkiću – to da je kao zamjenik ravnatelja policije odavao detalje kriminalističke istrage prostitutkama i osumnjičenim kriminalcima – mrlja je od koje će se lakše sprati spomenuti Brkić nego cjelokupno domaće pravosuđe. – Pravosudni sustav jedino je preostalo područje koje se nije nimalo prilagođavalo svih ovih godina – zavapio je bankarski analitičar Hrvoje Stojić s jednog ekonomskog skupa samo nekoliko sati prije nego što je u javnost dospjela informacija da je tadašnji zamjenik ravnatelja policije, a današnji potpredsjednik Sabora odabrane ljude upozoravao na policijsku obradu koja se vodila protiv njih zbog opravdanih sumnji u vođenje elitnog lanca prostitucije. Analitičar se, naravno, nije referirao na najnoviju aferu curenja tajnih informacija iz istrage niti se njegov apel odnosio na inkriminirajuću kriminalističku obradu. Međutim, on je po tko zna koji put detektirao najveću ranu hrvatskog društva, disfunkcionalni sustav koji koči bilo kakav napredak u nastojanjima izgradnje poštenijeg društva. A to je hrvatsko pravosuđe sa svim svojim sastavnicama, uključujući sudove, Državno odvjetništvo i USKOK. Jer kao što se može vidjeti iz dokumenata objavljenih u tjedniku Nacional, DORH je bio upoznat s policijskim podacima koji inkriminiraju Milijana Brkića, ali nadležni u toj pravosudnoj instituciji do danas nisu objasnili što su po tom pitanju poduzeli.

Od istrage lanca prostitucije i pravosudnog epiloga tog slučaja prošlo je više od sedam godina. Od srpnja 2011., kada je donesena sudska presuda u tom predmetu, kojom su na uvjetnu kaznu zatvora osuđene dvije osobe, do danas su se na Markovu trgu naredala četiri premijera s četiri različite Vlade, a kroz središte DORH-a prošla su tri glavna državna odvjetnika. Činjenica da nakon toliko vremena u javnost izlaze policijski dokazi o Brkićevim nedjelima, zabrinjava isto kao i mogući pokušaj njihova zataškavanja.

Nema sumnje da je Brkićeva politička karijera ovim zapečaćena, a ostaje pitanje samo težine njegove kaznene odgovornosti. No, to je u cijelom slučaju manje važno. Osjećaj rezigniranosti, opće društvene anksioznosti pa, ako baš hoćete, i straha – prva je reakcija običnog građanina na vijest da je netko tko je godinama u prilici aktivno krojiti javne politike upetljan u prljave radnje. Upravo zbog nefunkcioniranja pravosudnog sustava u Hrvatskoj je moguće da netko tko se druži s polusvijetom i odaje detalje tajnih istraga odabranim osumnjičenicima za prostituciju obnaša dužnost jednog od ključnih ljudi policijskog i obavještajnog sustava, na položaju je potpredsjednika Sabora i drugog čovjeka najjače političke stranke u državi. A dobro znamo da Brkić nije manjina. S pravom se postavlja pitanje – je li to postigao unatoč ili zahvaljujući svojoj brižno pletenoj socijalnoj mreži? Ako je tako nešto moguće u najdelikatnijim institucijama represivnog sustava, što se sve događa unutar ostalih, manje transparentnih, političkih instrumenata? Može li činjenica da visokopozicionirani političar kompromitira kriminalističke istrage u osjetljivoj fazi prikupljanja dokaza stvoriti opravdanu sumnju u ispravnost krajnjeg epiloga tih istraga pa, u konačnici, i poštenje samih sudskih presuda?

Tko nam garantira da likovi slični Brkiću, kojima je – nema sumnje – ispremrežen pravosudni, represivni i politički sustav, nisu u stanju i namještati dokaze, kao što ih i uništavaju? Najnovija otkrića, pokažu li se točnima, zasigurno će napuniti još pokoji autobus ili avion u pravcu neke od zemalja Europske unije u kojima je takv što nezamislivo. Ako se i događaju, tvakve afere u uređenijim zemljama od Hrvatske sporadični su incidenti. Zbog slabih institucija, čije temelje čine doušničke mreže poslušnih političkih kadrova, kod nas takve afere postaju pravilo.

Zahvaljujući višestoljetnom građenju, a ne rušenju, u uređenim društvima institucije uklanjaju maligna tkiva kako bi sačuvale integritet. Kod nas su se tumori proširili u mnoge vitalne sfere društva i države. Uzrok su snažan partitokratski sustav temeljen na netransparentnim procesima unutar samih političkih stranaka, a posljedica je negativna selekcija kadrova i konačno – depopulacija stanovništva zbog građanske nesigurnosti, nepovjerenja u državne institucije i široke društvene apatije. Ne začuđuje stoga da Hrvatsku u širokom luku već godinama zaobilaze investitori svih vrsta, a doseljenje u Hrvatsku sa Zapada tretira se kao egzotična pojava.