Prosvjed u Vukovaru ne bi bio potreban da su institucije radile svoj posao

Od 2004. do 2011. bio sam član hrvatskog izaslanstva pri Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe (PSVE). U tom razdoblju, a temeljem mojih inicijativa, PSVE usvojila je niz dokumenata u svezi sudskog progona osumnjičenih za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Najvažniji dokumenti svakako su rezolucija 1785 (2011), preporuke 1953 (2011) i memorandum AS/Jur (2010)14, svi pod naslovom “The obligation of member and observer states of the Council of Europe to co-operate in the prosecution of war crimes”. U fazi izrade spomenutih dokumenata, zahvaljujući stručnim službama PSVE, imao sam na raspolaganju informacije iz kojih sam mogao vidjeti što pojedine članice Vijeća Europe (kao i države sa statusom promatrača) čine u sudskom progonu osumnjičenih za ratne zločine. Vezano na te događaje ovih se dana često sjetim nedavne inicijative gradonačelnika Vukovara. Za razliku od slučaja g. Penave uz mene su stali mnogi parlamentarci i to upravo iz onih država čije sam vlade i pravosudne organe prozvao da usprkos podignutim međunarodnim tjeralicama niti izručuju niti sude osobama koje su osumnjičene za ratne zločine. Naime, velika većina parlamentaraca moju su inicijativu prihvatili kao civilizacijski čin koji je u skladu s pravnim standardima Vijeća Europe i nikada nitko nije spomenuo riječ “politizacija”. Iz navedenog razloga odlučio sam stati uz gradonačelnika Vukovara i iznijeti neke podatke s ciljem da opravdam njegov vapaj da se, dok još postoje svjedoci, osumnjičenim za ratne zločine konačno sudi. Svakom razumnom i dobronamjernom čovjeku potpuno je jasno da g. Penava ne poziva na ulični linč, već ukazuje na nebrigu vlasti i svih onih institucija RH koje u posljednjih 27 godina nisu poduzele potrebne mjere za sudski progon osoba osumnjičenih za ratne zločine. Konkretno, u pripremi spomenutih dokumenata PSVE imao sam pred sobom jedno pismo iz 2008. koje počinje sljedećom rečenicom: “Izvješćujemo Vas kako je od posljednjeg sastanka predstavnika DORH-a, Vrhovnog suda i MUP-a po pitanju postupanja po međunarodnim tjeralicama proteklo više od osam godina”. Konačno, kada su se 2008. za istim stolom našli predstavnici spomenutih institucija nisu se mogli dogovoriti da li je za potrebe raspisivanja međunarodnih tjeralica potrebna izjava Ministra pravosuđa u kojoj će stajati da će RH tražiti izručenje osumnjičenih. Predstavnik Ministarstva pravosuđa tvrdio je da za to nema podloge u nacionalnom zakonodavstvu, a predstavnik MUP-a da bez te izjave Ministarstva pravosuđa ne može uputiti Glavnom tajništvu Interpola zahtjev za raspisivanje međunarodne tjeralica. U tom razdoblju na čelu vlade bili su Račan i Sanader, ali nije teško zaključiti da spomenute institucije nisu ni prije ni poslije tog razdoblja bile puno učinkovitije i to ne samo na međunarodnom planu već nažalost i u slučaju osumnjičenika dostupnih hrvatskom pravosuđu. Možda se varam ali mišljenja sam da je u to vrijeme policija pokazivala najviše interesa i htijenja da se brže i učinkovitije radi na procesuiranju osumnjičenih za ratne zločine ali nije tako bilo u pravosuđu, odvjetništvu ali ni od strane službene politike. Zato trebamo podržati, a ne prozivati gradonačelnika Vukovara koji je svojom inicijativom pokrenuo lavinu obrambenih reakcija od strane brojnih državnih institucija. No to nije dovoljno. Prosvjed sigurno ne bi bio potreban da su te iste institucije radile svoj posao i da se građane nije obmanjivalo dugi niz godina. Zato se nadam da će sudionici prosvjeda svojim dolaskom u Vukovar 13. listopada na korektan način poručiti, svim nadležnim institucijama, da neće dozvoliti da se realizira plan onih koji bi željeli da baština šutnje s vremenom pređe u baštinu zaborava, kao što se dogodilo s teškim zločinima počinjenim potkraj i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.