Kako biti human, a ne zaratiti sa susjedima

Dvije su slike ostale najupečatljivije iz doba prije tri godine, kad se Hrvatska našla u raljama migrantske krize. Obje su relevantne i danas, jer bi mogle pomoći da shvatimo što danas radimo ispravno ili pogrešno, kad je migrantska kriza puno nižeg intenziteta po broju neregularnih migranata, ali i dalje izaziva političke podjele, i nije niti će tako skoro biti problem koji Hrvatska i Europa mogu ignorirati. No, zanimljivo, od te dvije slike koje su ostale najupečatljivije iz burnih mjeseci prije tri godine, jedna se redovito u javnosti, u komentarima i analizama, koristi kao primjer, a druga se potpuno zaboravlja, kao da se nikad nije dogodila. Premda svi znamo da ova prva slika nije primjer jer stvarnost nije baš sasvim odgovarala prizoru sa slike, i svi jednako znamo da ova druga slika nudi odgovor zašto je danas postupanje hrvatskih vlasti prema migrantima tako restriktivno kakvo jest. Dakle, prva slika je slika hrvatskog policajca kako drži u naručju bebu iz Sirije, koja je doputovala do Hrvatske nakon što je Mađarska žičanom ogradom na granici sa Srbijom skrenula migrantsku

Preseljenje izravno iz kriznih žarišta je sustav u kojem se Hrvatska dosad nije baš iskazala. Ali nikad nije kasno da se iskaže

rutu prema našoj zemlji. Slika je snimljena 16. rujna 2015., doslovno dan nakon skretanja rute. Druga je slika ona koja je snimljena termovizijskom kamerom slovenskog policijskog helikoptera u noći s 20. na 21. listopada 2015. i koja prikazuje rijeku migranata dovezenih vlakom do željezničke stanice Sutla u Ključu Brdovečkom, a potom u pratnji policije dovedenih do malog betonskog mosta preko rijeke Sutle, i konačno puštenih da pohitaju prema Dobovi u Sloveniji, što preko mosta, što gazeći hladnu rijeku. Slovenci su tu snimku objavili uz optužbe na račun hrvatske policije, i s očitom namjerom da ne dozvole Hrvatskoj da neorganizirano prelijeva Sloveniji migrante. Mjesec dana prije tog incidenta sa Slovenijom, slično se dogodilo i s Mađarskom, kad su hrvatski policajci poslani, u vlaku punom migranata, preko granice na mađarski teritorij, gdje su ih Mađari zadržali, razoružali i vratili posramljene. Zanimljivo je kako danas neki komentatori i političari obrazlažu kako bi prema neregularnim migrantima trebalo postupati kao onaj hrvatski policajac s prve slike iz rujna 2015., a nemaju nikakvu potrebu reći koju suvislu o tome kako bi oni u takvom scenariju izbjegli ponavljanje ove druge slike. Jer, sasvim je jasno da bi hrvatski policajac koji prima izbjeglice u naručje na istočnim granicama došao u situaciju da “ratuje” na zapadnim granicama, gurajući te izbjeglice iz svoga u naručje slovenskih ili mađarskih policajaca, koji to ne žele. Nalazi li se ta sirijska beba, snimljena u nježnim hrvatskim rukama 2015., danas u Hrvatskoj? Jesmo li je zbrinuli, upisali u vrtić, njezinu obitelj integrirali? Ne, vjerojatno je već istog dana bila u Sloveniji ili Austriji, i vjerojatno je danas u Njemačkoj ili Švedskoj. A sve te zemlje, za razliku od 2015., danas očekuju da svi policajci u EU rade svoj posao, da se bave termovizijskim snimkama, a ne poziranjem i propuštanjem. Sve to valja imati na umu i danas jer neke lekcije iz migrantske krize mogli smo naučiti. I biti svjesni tih lekcija danas, kad se javnost ponovo dijeli po pitanju odnosa prema izbjeglicama. Slučaj Sirijca G. W., koji je objavio da ga je hrvatska policija odvojila od petogodišnje kćeri za kojom sada očajnički traga i moli pomoć, jedan je takav najnoviji primjer. Priča je u trenu bila javno napuhana kad su pojedini mediji stali prenositi dramatičan apel polazeći od pretpostavke da je svaki detalj koji je ispričao Sirijac pouzdano točan, ali potom i ispuhana kad se otkrilo da je Sirijac ranije registriran u susjednim zemljama bez kćeri za koju sada tvrdi da je nestala navodno bešćutnim postupanjem hrvatske policije. Sirijac je potom nestao iz hotela Porin u Zagrebu, gdje je bio smješten nakon što mu je dozvoljeno da zatraži azil, a takvim je postupkom dao svoj prilog drugoj verziji ovog možda ipak prenapuhanog slučaja. Poanta svega ovoga je da i danas postoji način da budemo humani i da se, kao država i društvo, nađemo na ispravnoj strani migrantske krize. Taj način zove se legalne migracije. Ne fantaziranje o tome zašto prema ilegalnim prelascima granice nismo kao onaj policajac s bebom u naručju u rujnu 2015., jer svima nam je jasno da bi to dovelo nekog drugog hrvatskog policajca do sukoba s mađarskim ili slovenskim na drugoj granici, što nitko ne želi. Nego primanje i zbrinjavanje izbjeglica po uređenom sustavu preseljenja izravno iz kriznih žarišta. Sustavu u kojemu se Hrvatska dosad nije baš iskazala, ali nikad nije kasno da se iskaže.