As: Za Real igra novi Kukoč!
U Realu su vrlo strogi i ne smijemo izići u grad bez dopuštenja odgovornih u stacionaru koji osjećaju veliku odgovornost prema našim roditeljima, ističe Boris
U prvoj godini moga boravka u Realu puno su mi u prilagodbi pomogli dečki iz susjednih zemalja Dončić, Radončić i Nakić Dražen Brajdić U najsvjetlijem ovoljetnom trenutku za hrvatsku košarku, u osvajanju naslova kadetskih prvaka Europe, uz Roka Prkačina najviše je svojim talentom sjao Boris Tišma (203 cm), ljevoruki krilni igrač. Zbog svega pokazanog u Novom Sadu, u španjolskom sportskom dnevniku “As” tih je dana izišao naslov “U Realu igra novi Toni Kukoč”. Naime, za razliku od Prkačina koji je cijelo vrijeme u Ciboni, Tišma je s 13 i pol godina postao član madridskog Reala. – U početku mi je bilo teško jer se trebalo priviknuti na jezik i kulturu, no kako je bilo nekoliko igrača iz Hrvatskoj susjednih zemalja, a to su Dončić, Radončić i Nakić, oni su mi puno pomogli da se što brže priviknem pa mi to nije bilo tako teško kako sam mislio da će biti.
Otišao nakon 7. razreda
Mnogi kada odu tako mladi požele vratiti se kući. Je li Boris imao takvih kriza? – Ne, nisam jer sam znao zašto sam došao u Real. Jest da sam napustio roditelje i prijatelje, no htio sam igrati u velikom klubu. To mi je bio san, a još kada se dogodilo da idem u meni najdraži klub, bilo je to sve što mi srce želi. S kim se najviše zbližio? – S Balkancima. A bio je ondje i naš igrač Proleta i on mi je dosta pomogao. Pomagao mu je i Luka Dončić, koji mu je nesebično davao Nikeove tenisice jer je Nikeov maneken. No, to sada više nije potrebno jer je to, slijedom odličnih igara na Eurobasketu, postao i Boris, kojeg smo pitali za Marija Nakića, sina negdašnjeg košarkaša Cibone i Partizana Ive Nakića? Je li odlučio za koju će reprezentaciju igrati – Hrvatsku, Srbiju ili Španjolsku? – To ne znam. Još nije igrao ni za jednu reprezentaciju niti nam je o tome išta govorio. Za Tišmu su nam kazali da je bio najsamostalniji od svih igrača iz zlatne kadetske reprezentacije. – Kada od kuće odete jako mladi, brzo naučite kako živjeti bez roditelja. Naučite paziti na troškove jer se morate sami brinuti o sebi. Uostalom, tome nas uče i u klubu, a jako je važno na trening dolaziti na vrijeme i ne izdvajati se od drugih. Koliko su važne školske ocjene? – Ovdje se od nas ne traži prosjek kao što je to slučaj s košarkašima-stipendistima s američkih koledža, no ljudi iz Reala provjeravaju kakvi smo u školi. Usmjeravaju nas da se ne dogodi da padnemo razred. Njegova srednja škola na drugom je kraju Madrida. – Mi košarkaši i nogometaši imamo organizirani prijevoz do škole i natrag. Dakako, imamo i prostor za učenje u našem stacionaru. Nekim klupskim vršnjacima Boris je izravni konkurent. – Svjestan sam da nećemo svi uspjeti. Izvan terena smo jako dobri prijatelji, a na terenu smo konkurencija. No, što je konkurencija na treningu jača, to se bolje razvijamo. Španjolski je, kaže, brzo naučio. – Imao sam ga pet puta tjedno, po sat i pol nakon škole, kao i svi ostali stranci. Bili smo raspoređeni po skupinama. Jezik na kojem će slušati nastavu mogao je birati. – Mogli smo izabrati španjolski ili pola engleski, a pola španjolski, a ja sam se upravo za potonje odlučio. Sada je srednjoškolac, a osnovnu školu završio je u Madridu. – Iz Zagreba otišao sam nakon sedmog razreda, a sada mi nedostaju još dvije školske godine da završim srednju školu. Programi se ne razlikuju puno od naših. Umjesto hrvatskog učim španjolski, no i tu imamo matematiku, fiziku, kemiju, biologiju, tjelesni, likovni, informatiku kao izborni predmet... Kako izgleda radni dan košarkaš- ki nadarenog momka u velikom Realu? – Do prošle sezone smo imali jutarnji trening pa školu od 10.20 do 17 sati, a večernji trening je do 18.30 do 21.30 i potom slijedi spavanje. Sada je pak škola ranije pa nam završava već u 14 sati. Prilično je to intenzivno, brzo prođe dan i u njemu nema vremena za nostalgiju. Boris živi u stacionaru, u sklopu Realova centra. – Tu smo svi mi, i nogometaši i košarkaši. Nas mladih košarkaša bude oko 15-20, ovisi kako koje godine. I dok domaći igrači stanuju sa svojim roditeljima, mi se izdvojiti možemo tek kada završimo juniorski staž i potpišemo prvi seniorski ugovor.
Upoznao sam Luku Modrića
Zbog svega toga, s roditeljima se ne viđa često. – Oni dođu iz Zagreba obično na 3-4 dana. Jednom između rujna i Božića i jednom između Božića i Uskrsa, a ponekad dođu i na neki od turnira koje igramo u nekoj drugoj zemlji. Srećom, tata Miodrag i mama Danijela ne moraju mu davati džeparac jer ga dobiva od Reala. – Nama strancima klub daje za naše potrebe. Da možemo otići do grada, gledati kakav film, kupiti si neki komad odjeće i tome slično. A u grad ne može kada hoće. – U tome su dosta strogi i bez pitanja ne smijemo nikamo. To je i razumljivo jer ti ljudi imaju veliku odgovornost prema našim roditeljima. Navečer van ne idemo niti nam to dopuštaju, pa smo u Realovu centru već do 20 sati. U Realovu sportskom kampu imao je priliku upoznati se i s Lukom Modrićem. – Jednom sam otišao do rezidencije nogometne momčadi i s njima sam se upoznao i fotografirao. Luka Modrić je fantastičan nogometaš i ponosim se što smo sunarodnjaci. Mi smo u dijelu kampa gdje su mlađi uzrasti, a nogometni i košarkaški prvotimci su u izdvojenom dijelu. Oni tamo znaju i prespavati prije nekih utakmica.
U Real sam otišao s 13 godina pa sam se, živeći bez roditelja, morao brzo osamostaliti Uz školu i dva treninga dnevno to je intenzivan ritam u kojem nema vremena za nostalgiju