Za nepostojeće ustaštvo optužuju nas u EU gdje “ustaštvo” cvate

Nakon prošlogodišnjih terorističkih napada mnogi hrvatski Židovi više se ne osjećaju sigurnima. Neki su se zato odlučili za odlazak i novu domovinu pronašli u Velikoj Britaniji. Oni smatraju da su hrvatske vlasti predugo zatvarale oči pred problemima u društvu. Atmosfera u Hrvatskoj je takva da su pojedini Židovi već prodali svoju imovinu kako bi u slučaju nužde što prije mogli napustiti zemlju.” Možete li vjerovati da je to vijest iz posljednjih godina iz Hrvatske? Naravno, ne možete, vijest je iz Francuske, pa imenicu i pridjeve “Hrvatska” i “hrvatski” treba zamijeniti riječima “Francuska” i “francuski”. Ni druge vijesti o rasizmima u europskim državama kakve nalazimo u medijima ne dolaze iz Hrvatske. Kao ni vijesti kakve o neonacističkim parlamentarcima ili rasističkim uličnim prosvjedima dolaze iz Njemačke, o neofašističkim zastupnicima i javnom odavanju počasti Mussoliniju iz Italije, o paravojnim rasističkim postrojbama iz baltičkih i slavenskih zemalja, o ratnoj obuci tinejdžera iz Srbije... Unatoč tome, u sramotnom nastojanju da opravdaju svoje političko ili medijsko postojanje ljevičari gotovo mahom govore o ustašizaciji Hrvatske, o zabrinjavajućim razmjerima te pojave, o poplavi ustaškog znakovlja širom zemlje. Naravno, čine to ljudi i mediji koji, kad god su u prilici, veličaju antifašističkog vođu – zločinca Tita, a njihove ustrajne obmane o fašizaciji Hrvatske imaju odjeka i u inozemstvu. Dakle, čitamo kako je Europski parlament ovoga tjedna raspravljao o rastu neofašističkog nasilja u Europi. U žustroj debati češki zastupnik Stanislav Polčák u tom je kontekstu spomenuo i Hrvatsku u kojoj se “veliča ustaški pokret”. Naravno, kad se takvo što kaže, a posebnu težinu ima kad se kaže u autoritativnoj instituciji kao što je Europski parlament, ne navode se ni primjeri, ni imena i prezimena, ni nazivi organizacija, stranaka ili medija koji “veličaju ustaški pokret”, nego se pod zaštitom institucije izrekne obmana koja onda u mentalnom sklopu političkih elita ostavlja traga. Věra Jourová , povjerenica Europske komisije za pravosuđe, zaštitu potrošača i ravnopravnost spolova reče u raspravi kako razgovaramo samo s onima koji se slažu s nama i to potiče podjele u društvu. I poručila je kako “europsko društvo treba pojačati borbu protiv ksenofobije i rasizma, no treba govoriti i o uzrocima koji hrane rast mržnje, a to su strah, siromaštvo, nesigurnost i općenita zabrinutost građana.” U kome su ti uzroci? Pa u političkim elitama kakvima pripada i Jourová, što će reći da se oni koji proizvode bijedu u društvu politički održavaju upravo na tom svom proizvodu, na upiranju prstom u njegovu pogibelj. Proizvodim zlo da bih smisao svoje političke djelatnosti našao u prokazivanju toga zla! I kao da Europa oponaša hrvatski model a Hrvatska europski. I lijeve i desne elite u Hrvatskoj distancirat će se od “ekstremista” ali nikad neće priznati da svojom nesposobnošću kad su na vlasti, korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom, sluganstvom prema Europskoj uniji, zatim gušenjem i krivotvorenjem istine o Titu, o antifašizmu, o NDH i Jasenovcu, stvaraju “ekstremiste” kako bi ih onda s visova svoje političke ispravnosti pljusnuli i, metaforički govoreći, poslali pred streljački vod. I čine to tako kao da je riječ o sudbonosnoj pogibelji koja prijeti Hrvatskoj. Nijednih novina, nijedne stranke, nijedne tribine, nikakvih promidžbenih sredstava nemaju “ustaše”, nema ih nigdje, ni u institucijama, ni na ulici ni u uličnim prosvjedima, osim uvijek iste komične skupine od desetak “autohtonaša”, toliko jadnih da bi ih se i NDH postidjela. Ima ih samo u pakosnim predodžbama Pupovčevih “Novosti”, Dragana Markovine, Anke Mrak-Taritaš, Željka Jovanovića, Vesne Teršelić, Zorana Pusića, Milorada Pupovca pa i Davora Bernardića... i naravno, Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina i drugih Dačića. I onda pročitaš kako u Europskom parlamentu neki Čeh optužuje Hrvatsku za “veličanje ustaškog pokreta” pa se upitaš gdje je čitao informacije o našoj zemlji, tko mu ih je podastro, koji su mu interesi i otkud mu ta lakoća s kojom je kraj tolikog rasizma, neonacizma, neofašizma, paravojnog rasističkog organiziranja i drugih nepodopština u mnogim europskim zemljama za primjer izabrao baš Hrvatsku. I zaključiš kako je taj Čeh zapravo Hrvat koji govori kako se Hrvatska nepostojećim ustaštvom sramoti pred europskom javnošću, pred javnošću zemalja u kojima ne samo da rasizam, neonacizam i fašizam postoje nego cvatu.

“Ustaša” nema nigdje, osim uvijek iste komične skupine od desetak “autohtonaša”, toliko jadnih da bi ih se i NDH postidjela