Tajne istrage pucaju jer rijetko se istražuje gdje su i zašto pukle
MUP već 28 godina ima dualnu liniju zapovijedanja, obrade se ne rade po predmetu, već po zapovijedi, a s procesom je upoznat velik broj ljudi, tvrdi stručnjak za sigurnost Cvrtila
Miči te dvije kurve, one su pod mjerama! Rečenica je to koju je navodno 2011. izgovorio Milijan Brkić nakon što je ušao u jedan zagrebački restoran te u njemu vidio svoje prijatelje okružene djevojkama nad kojima se zbog sumnji da se bave elitnom prostitucijom provodila istraga. U to vrijeme današnji potpredsjednik Sabora i drugi čovjek HDZ-a bio je zamjenik glavnog ravnatelja policije. Sedam godina kasnije spomenuta rečenica mogla bi ga stajati političke karijere, a potencijalno možda i slobode ako je famozna politička volja, koja se u Hrvatskoj pojavljuje od prigode do prigode, odlučila da je krajnji čas da se država obračuna s paraobavještajnim podzemljem. U slučaju takve odluke Brkić je savršena meta jer se u manje od 10 dana našao u dvije afere koje se odnose na curenje informacija iz najtajnijih istraga.
Opstruiranje istrage
Prvo je uhićen Franjo Varga, bivši policajac koji se sumnjiči da je za Zdravka Mamića izradio krivotvorene SMS-ove kojima je Mamić, prije no što je u BiH odlučio potražiti spas od hrvatskog pravosuđa, mahao na konferenciji za novinare. Ti SMS-ovi, po Mamiću, bili su dokaz da je bivši glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan radio pritisak na suce osječkog suda da Mamića osude. Za Brkića problem nastaje nakon Vargina uhićenja jer je uhićenje obavljeno navrat-nanos nakon što su mjere tajnog praćenja pukle. Kako će se ispostaviti koji dan kasnije, čovjek koji je Vargi dojavio da je pod tajnim mjerama te mu je savjetovao da uništi dokaze je Blaž Curić, vozač ministra Tomislava Tolušića i Brkićev kum. I kao da ta policijsko-obavještajno-politička saga, koja još jednom dokazuje da je Hrvatska duboko korumpirana država koja je uz to premrežena rodijačko-kumsko-kriminalnim vezama, nije sama po sebi bila dovoljno prljava i zastrašujuća, tjednik Nacional objavio je sedam godina staru priču, potkrijepljenu policijskim dokumentima iz kojih proizlazi da je Brkić bio umiješan i u opstruiranje istrage elitne prostitucije. Točnije, da je upravo on bio taj koji je osumnjičenicima dojavio da su pod mjerama tajnog praćenja i prisluškivanja. Ta je priča za Brkića možda i gora od one s Vargom jer implicira da je kao visokopozicionirani policijski službenik opstruirao istrage protiv organiziranog kriminala. Brkić je o tome ispitan 2011., ispitani su i neki drugi, koji navode izrečene pred policijom nisu ponovili i na sudu, pa nastavka istrage nije ni moglo ni biti. Je li i tu bilo opstrukcije te ako je tko je za nju odgovoran možda će se doznati, ali ne bog agilnosti policije i DORH-a, koji su u rijetkim prigodama do sada razotkrili osobe koje podzemlju i nadzemlju dojavljuju da su na meti istražitelja, već zbog činjenice da je Brkićeva umiješanost u spomenute afere savršena za unutarstranačka razračunavanja, koliko god premijer Andrej Plenković šutio o tome. U oči upada i da se Brkić nije prvi put našao u ovakvoj situaciji jer se na suđenju za ratni zločin u Gruborima tijekom preslušavanja tajno snimljenih snimki u sudnici čulo kako zove bivše pripadnike ATJ-a Lučko govoreći im da će ih posjetiti policija, odnosno da će biti uhićeni.
DORH-ov vjetar u leđa
Brkić se pravdao da je to rađeno u suglasnosti s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, a tada mu je vjetar u leđa dao i DORH koji je priopćio da u tom slučaju Brkić nije počinio kazneno djelo. Nadalje, koji mjesec prije uhićenja Milana Bandića doznalo se i da je saborski Odbor za nacionalnu sigurnost, odnosno HDZ-ov Miroslav Tuđman, u sklopu istrage navoda Slavka Linića, koji je tvrdio da ga policija prati i prisluškuje po nalogu premijera Zorana Milanovića, od Operativno-tehničkog centra (OTC) tražio da se provjeri prisluškuju li se mobiteli Bandića i Brkića. Taj Tuđmanov potez u javnosti je shvaćen, opravdano ili ne, kao upozorenje Bandiću da ga se tajno prisluškuje, a navedeni primjeri očiti su dokaz zloporabe policijsko-obavještajnog sustava zbog ovog ili onog razloga. Što se tiče Brkića, ispada da je riječ o obrascu njegova ponašanja koji se (pre)često ponavlja. Cijela ta priča nije loša samo za Brkića, već je loša i za sve nas ostale koji živimo u državi gdje je korištenje represivnog aparata za političke obračune ili prikrivanje kriminala sa stranačkim predznakom postalo uobičajena pojava. Kao što je uobičajeno postalo i da kriminalci od pojedinaca iz policijsko-obavještajnog sustava doznaju da su meta tajnih istraga, pri čemu se ne moraju previše brinuti da će policija i DORH razotkriti kukolj u svojim redovima koji za usluge, novac ili zbog nekog drugog motiva opstruira istrage korupcije i ozbiljnog kriminala. Posljedica toga je urušavanje institucija jer je država ili nemoćna ili nevoljna ili nesposobna da se obračuna s ozbiljnim kriminalom, koji je penetrirao u sve pore društva, pa čak i u najvišu politiku. Na primjerima Brkića, pa i Zdravka Mamića, čije se ime u pravilu pojavljuje u svakoj priča koja upućuje na sprege obavještajnog podzemlja i visoke politike, možda se i najbolje vidi kako je u Hrvatskoj nenormalno odavno postalo normalno. Tako je normalno da zbog Mamića predsjednica traži smjenu šefa SOA-e ili da sutkinja Ustavnog suda objašnjava kako joj Mamić nije prijatelj, a očito je normalno i da Brkić, kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Sabora, bude doveden u vezu s osobama iz kriminalnog miljea. Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost, kaže