Očevi ne jedoše kiselo voće

Suzana Matić prvu je knjigu “Samosanacije” objavila 2012. godine, a 2015. godine ista je knjiga objavljena i u Beogradu. Uslijedile su “Koliko sam puta okidala s boka” 2015., zatim knjiga poezije “Drugojačija” 2016., te knjiga kratkih priča “Ne naginji se unutra” 2017. godine. U Rumunjskoj joj je 2017. godine izašla trojezična zbirka poezije Poezii Alesee, u izdanju Editure Pim. Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku trećeg programa, Književnoj republici, Fantomuslobodete Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez. Višekratno su njezina djela čitana u emisijama na Trećem programu Hrvatskog radija. Tekstovi su joj prevedeni na engleski u časopisu Relations i Underpass. Finalistica je brojnih domaćih i međunarodnih natječaja za najbolju kratku priču.

Uporuci je pisalo: – Kakvo je stanje u frižideru, majko? Molim da sutra bude pun. Klara se glasno nasmijala. Pomislila je: „Eto što ti je dijete nakon dva mjeseca ljetovanja. Kako je samo gladno majčine ljubavi.“Otvorila je hladnjak, ali nije u njemu bilo ničeg ni za nju, kamoli za sedamnaestogodišnjeg dvometraša koji ima devedeset kila. Sve je već pojela. I breskve i dinju lubenicu i domaće šljive koje su je dočekale neki dan kad se sama vratila s ljetovanja. Ostavio joj ih je otac, vjerojatno s uzdahom i vrteći glavom lijevo-desno kao i uvijek kad postupa protiv svojih uvjerenja, ali njoj za ljubav. Zimus je s Tomislavom posjekao stare voćke na dnu padine obiteljskog voćnjaka. Posadili su mladice. Osam sadnica granny smith, kisele sorte koju ona toliko voli da zimi živi samo na tim jabukama. Čak i iz njezine tipkovnice ispadaju njihove sjemenke kad je u akciji čišćenja preokrene i nekoliko puta udari po njoj. Dok ih gleda kako ispadaju, kiselo misli kako je ta tipkovnica njen nerealizirani voćnjak jer namjesto da vikendom boravi u roditeljskom, ona prekovremeno sije crne koštice ovdje. I istina je, čini to odsutnost i bez namjere, ali zato baš kao što bi svaka prava kći njezina oca – u pravilne redove idealne dubine. „Za jabuke 2 – 4 cm“, govorio je on svojoj jedinici o dalekim temama, „i niknut će“, ali naravno da nije, nikad nije jer se sve sjeme ovdje zatrlo u nerodnom tlu koje sada isto sipi na njen stol. Nađe se tu poneki nerastopljeni grumen Nessice koju je Klara slagala nad tipkovnicom, ovisna, a vezana fiksnom poslovnom linijom; pa onda heterogene mrvice tko zna čega, no sigurno nisu keksi jer njih Klara ne jede; a na koncu i prah finog pudera koji je vjerojatno popravljala „lijevom rukom“, pišući posljednji poslovni mail i kasneći možda i na „Vrijeme posjete bolesnicima radnim danom“. Prošle jeseni – kardiokirurgija, ženski odjel. One prije – pulmologija, muški. Jednom su iz tipkovnice ispali i posmrtni ostaci dva kukca. Pogodilo ju je to. Kako su krilati mogli završiti ušančeni u ovim rovovima. I kako dva istovremeno? Jesu li bili povezani? Raspali su se u prah kad ih je skupila u ruku zajedno s ostalim rasutim teretom. Zatvorila je vrata s kojih je otpao magnetić s gipsanim Partenonom koji joj je Tomislav prije dva mjeseca donio s maturalca. Hram se raspao se na dva dijela. Želeći se kazniti, nastavi misliti o njima dvojici. Ako je ona i bila jabuka koja se otkotrljala od stabla, Tomislav je s djedom širio granice voćnjaka. Otac je uvijek govorio: „Iz daljine se vidi da je ovo moj unuk.“To jesenas, dok je u klijeti sjedila nad laptopom, Tompa ju je nazvao mobitelom. „Majko, aj se spusti do dede i mene pa nam donesi vode, kad ti već sadimo voćke s tvojim imenom.“Proljetos je onda vidjela oca kako ih zalijeva iz gumenog crijeva. Spustila se niz obronak, stala iza stare šljive i nečujna s druge strane slapa, dugo ga gledala dolje, na samom dnu grunta, ali kroz zelene je grane dobro prozrela tek samu sebe. Uvijek će morati dignuti pogled prema gore, kad će htjeti dohvatiti oči koje je naslijedila. Tomislavove su bile plave, ali ne ni kao bakine. Sagnula se, pokupila obje polovice Partenona pa onu s magnetom vratila na vrata. Da, bio je to pretežak odljev za taj magnetić. Onda je otvorila friđ još jednom, ali naglo, kao da želi na prepad provjeriti magnet s pripadajućom, a od njene ruke dodatno okrnjenom ruševinom. Ili hladnjak. Ili ipak sebe. Ali unutra je bilo postojano prazno. Glad je poznavala samo kao rupu. I ta je rupa nekad bila čak i bolna, od zatomljivanja, i tada ju je trebalo brzinski zatrpati dok se tijelo trese, ali svejedno – bila je to najobičnija rupčaga, a ne želja za hranom. Jedino je voće bilo izuzetak, njega je uvijek bila željna. Zato ga više i nema na policama. Zatvorila je vrata hladnjaka drugi put i sjetila se kako bi joj otac – kad bi se na svom kratkom urlaubu s privremenog rada u inozemstvu koji je trajao cijelo njezino djetinjstvo, svakih nekoliko mjeseci pojavio na vratima – znao reći: „Klarice, imaš dvadeset kila zajedno s krevetom. Ne zoblji. Jedi.“Sad sokoli mamu. Ne postoji odjel za Alzheimer, to je bolest koja se kod kuće ne liječi. Klari se vratila scena kad je Tomislav prije odlaska rekao: „Baka ja bih te mogao u ruci držati, nestat ćeš, jesi jela nešto danas?“Mama je razmišljala, ali nije se mogla može se… Nije se mogla… Popila je lijekove, tog se sjetila. I da, jednu napolitanku. Tomislav je viknuo: „Jednu napolitanku! Baka! Moraš pojesti cijelu kutiju! Ja sad ne idem na more dok ne pojedeš barem još dvije te napolitanke.“Okrenula im je leđa i spustila se do mladih jabuka. Sve su se bile primile. I tako je uvijek bila sporedna u njihovom društvu. Maminom i Tompinom. Njezin jedini unuk. Čuvala ga je do škole. Davala mu “politanke” iza Klarinih leđa. Uzdahnula je i krenula tražiti platnene vrećice za špeceraj. Vraća joj se sin. Ona nije rasla uz svog oca, ali on jest. Uz dedu. Sjetila se kako je prije dvije godine, nakon što se vratila s mora, po povratku odmah banula k svojima pa poslije začuđeno nazvala Tomislava koji je ljetovao s prijateljima. Rekla je: „Znaš, baka i djed su ti se pomladili pet godina u ova tri tjedna koliko me nije bilo.“Smijao se. „I ja bih se na njihovom mjestu, koliko samo uvijek brinu oko tebe.“Sjela je u auto i mislila kako im je jednako tako banula i nekidan. Našla je oca kako sjedi uz mamu koja je ležala na sofi. Zaboljelo ju je od veličine njihovih očiju. Bila je sigurna da njih dvoje nemaju više od devedeset kila zajedno s tom sofom koju je dizalica ubacivala kroz prozor prije četrdeset godina jer je bila preogromna za meandriranje hodnikom. Sjetila se ona dva kukca. Njihovih suhih krila. Rekla je: „Kako ste mi, mladenci?“a otac je zavrtio kažiprst na čelu pa ga dignuo uvis prema dovratniku u koji njezin sin redovito udari glavom. Njezin usvojeni sin. Tata i mama su prije trinaest godina rekli: „Ne brini, nisi sama. Mi smo uz vas“i počeli se nadmetati čije je Tompa više unuk. I nisu posustali. Dok je vozila, osjećaj od jutra se pretvarao u neki drugi, koji je još manje razumjela, ali je bio teži. Parkirala je pred trgovačkim centrom. Sutra se vraća Tomislav, već dugo prevelik za meandriranje njihovim malim stanom. Još uvijek je najslobodniji u voćnjaku. Ponekad zaruži tamo sa svojim prijateljima. Sada će za njega napuniti njihov veliki friđ. Možda mu poslije čak pošalje i sliku krcate unutrašnjosti jer jutros je na njegovo pitanje kako su baka i djed, odgovorila: „Dobro.“S uzdahom i vrteći glavom lijevo-desno, kao i uvijek kad govori neistinu.