Stanarević je doznao da Derviš Lipovača ima dosta novca jer je išao kupiti ovnove za kurban. Navukao ga je k sebi i likvidirao

nastavak s prethodne stranice >> dok ga zbog ilegalnih pokušaja prelaska granice nisu izbacili iz službe. Za ta je dva ubojstva sudac Ante Poljak bio osudio Stanarevića na smrt, ali je presuda zbog proceduralnih pogrešaka ukinuta. U ponovljenom suđenju smrtnu mu je kaznu bio izrekao sudac Tomislav Vukičević. Prije no što se Stanarević našao u Midžićevoj sudnici, Ilijas je do u detalje proučio prethodne Mirkove zločine. Prisjeća se da ga je upravo on dobio na optuženičku klupu zato što su se njegovi kolege baš tada bili “razbježali po godišnjim odmorima i bolovanjima”. Sa Stanarevićem se nitko nije htio “baktati” jer je iza sebe imao već dvije presude sa smrtnom kaznom, kao i prijetnje sucima koji su mu te kazne izrekli. Uostalom, Mirko Stanarević je bio – kako ga je opisala neuropsihijatrica Karla Pospiš-Završki – primitivne strukture, no iznadprosječno inteligentan. Zadavao je glavobolje brojnim vještacima, a kako je ambidekster – što znači da jednako piše i lijevom i desnom rukom – s njime se namučio i ugledni grafolog Željko Sabol, jedan od utemeljitelja Hrvatskoga društva sudskih vještaka.

Na sve je imao odgovor

– Sve što je Mirko tijekom suđenja govorio zvučalo je toliko logično. Na sve je imao odgovor – kaže Midžić, danas odvjetnik, prisjećajući se podataka iz spisa pa nam govori kako je šezdesetih godina Mirko često bio u društvu sa Sakom kad bi ovaj došao kući iz Zagreba gdje je radio. Muvali su se okolicom Goražda i Bosanskog Petrovca, ali u dućan je uvijek odlazio Saka pa su tako prodavačice upamtile tamnoputog muškarca, a Mirka koji je imao svijetlu kosu ne. Imao je Stanarević navadu da uokolo hoda pucajući iz kubure u prometni znak. Kasnije će se pokazati da je to oružje namjerno pokazivao jer su ubojstva poštara počinjena dugom devetkom, pištoljem koji je krio. Uglavnom, nakon ubojstva poštara Bjelića dvoje je pastira – djevojčica i dječak – kazalo da su skupa vidjeli Mirka i Saku u blizini mjesta zločina i tad se klupko počelo odmotavati. Mirko Stanarević potpisao je priznanje da je ubio poštare. Ali tek je na suđenju na vidjelo izišlo da je na dnu zapisnika ispred svojeg prezimena napisao “ne”. – Tvrdio je da su ga natjerali da potpiše – kaže Midžić. Po ondašnjim zakonima, u ime osuđenika na smrt žalbu je podnosila država i naposljetku je Stanarević pomilovan, a najteža kazna zamijenjena mu je s kaznom od 20 godina zatvora. Proveo ih je u Foči, a pet-šest godina zbog disciplinskih prekršaja bio je u samici. Svih tih 20 godina nikada nije izišao iz zatvora, ni na vikend. Iz Foče je odveden u pritvor u Sarajevu gdje mu se sudilo za prijetnje sucu Vukičeviću. – Po izlasku na slobodu 1987. godine došao je u Lipu, ponekad se pojavljivao u Bihaću, no svi su zazirali od njega, ne želeći komplikacije. U srpnju te godine na autobusnoj stanici u selu Ripač upoznao je invalida bez noge, s azbestnom protezom. Započeli su razgovor pa je Stanarević doznao da invalid Derviš Lipovača uza se ima dosta novca jer je krenuo u selo Vrtoče kupiti ovnove za kurbane. Skupa su ušli u autobus i u Vrtoču otišli u kavanu Top gdje mu je Mirko kazao da on ima ovnove za prodati, zbog čega su se zajedno vratili prema Bihaću. Kako se Derviš nije pojavio kod kuće, tijekom noći je započela potraga. Njegov brat, inače zlatar, imao je novca i poznanstava pa je od jednog lugara doznao da je Derviš viđen s Mirkom. Otišli su k Stanareviću u Lipu pod izlikom da su došli po ovnove. Mirkov brat kazao im je da oni ne traže ovnove, već Derviša. Ali nisu ga našli. Sutradan je Kosa Balaban prijavila policiji da je na svom posjedu našla zgarište i da joj se čini da je u njem dio ljudskog tijela. Na očevidu su pronađeni ostaci vilice, gumbi i komad proteze... Kasnije je rekonstruirano da je ubojstvo bilo u 11 sati, no Stanarević je imao alibi da je u podne na svom imanju ložio lomaču, što je vidjela njegova susjeda. Iste večeri pred Derviša Alijagića na cestu je krvav i garav izišao Stanarević. Sam ga je bog spasio jer je Mirku rekao da traži po selu kurbane i da ga njegovi malo niže čekaju u autu. Mirko je tada krenuo pješice prema Vrtoču noseći u ruci bijelu PVC vrećicu. Putem su ga iz automobila vidjela i prepoznala dvojica mladića, prokomentiravši da je “netko leden” – slaže mozaik zločina Ilijas Midžić. Mirko Stanarević tu je noć prenoćio kod rođaka. Pronađen je nakon sedam-osam dana u šumi blizu rijeke Une gdje je spavao. Htijući pobjeći, skočio je u rijeku iako je bio neplivač. Tu ga je jedan policajac ranio u ruku. Uslijedili su pritvor, istraga, vještačenje pa suđenje. – Kad su ga pitali zašto je bježao, odgovorio je da je otišao dok se ne nađe ubojica jer je znao da bi ga proglasili krivim za sve, pa i kad netko ukrade kokoš. No na zgarištu su nađeni gumb s Mirkova sakoa i drugi dokazi. A u pošti u Vrtoču bilo je pismo u kojem je nepotpisani skriptor naveo: “Narode, čujte i počujte, ja i Derviš Lipovača ubili smo poštara Bjelića, al’ je Derviša bog kaznio pa je ostao bez noge.” Grafolog je utvrdio da ga je pisao Mirko, i to lijevom rukom. Kod njega je bila i olovka s natpisom Tekstil-Karlovac za koju je utvrđeno da je njome pisao to pismo. Tijekom suđenja Mirko je računao na prostornu i vremensku dezorijentiranost svjedoka, ali ljudi su govorili da su ga vidjeli na mjestima koja je navodio, no ne u vrijeme kada je rekao da je ondje bio. Znao sam da ću ga osuditi na smrt. Nije to jednostavno, ali na presudu gledaš kao i na svaku drugu. To je jedina smrtna kazna koju sam izrekao i bio sam uvjeren da postupam ispravno. Stanarevića se nisam bojao iako je prijetio svima – i svjedocima, i tužiteljima i sucima. Za mene je govorio da sam komunistički izrod. U obrazloženju presude kazao sam da osobu takvih karakteristika treba eliminirati iz društva – kaže Ilijas Midžić. – Kad su mi izricali smrtne kazne, nisam se bojao smrti. Ja sam gonio pravdu – prkosno kaže Stanarević kojeg smo pronašli u kući družice Ane, nekoliko kilometara od doma u Prijedoru u kojem već godinama stanuje, a gdje nitko od stanara niti ima njegovoj broj telefona, niti znade kako se Ana preziva, niti gdje je njezina kuća. Zapravo, o njemu ne znaju gotovo ništa i spominju tek da je u mladosti “bio nešto u zatvoru”. Stanarevićev cimer nedavno je umro pa je u sobi na prvom katu sam, kad ovamo uopće dođe. A na panoima u prizemlju doma na kojima su izložene fotografije umirovljeničkog druženja, poput odlaska na izlet na Kozaru ili fešte upriličene u domu za posjeta Halida Bešlića, Mirka Stanarevića nigdje nema. Rekavši da će nam ispričati svoju životnu priču, izgovara kako je bio školovani policajac, govori da su se u to doba smrtne kazne izvršavale vješanjem, da ljudi gledaju, kako bi ih zastrašili. U svoju priču odmah upliće nacionalizam, pripovijeda o zločinima nad Srbima, govori da je na smrt bio suđen zapravo osam puta, ali ne objašnjava baš jasno zbog čega, kao što ne odgovara precizno ni zbog čega je svojedobno izbačen iz policije. Zatim se vraća na svoje krimene za koje kaže da mu ih je “podmetnula Državna bezbednost”.

Oni su ubili doktora

– Mučili su me, tukli, boli šilom. Tu se umiješala politika, a dokaza bilo nije. Bio sam u Sarajevu pod istragom kad su u potkrovlju zatvora ubili doktora Slobodana Popadića, a onda preko štampe lagali da se krije u šumarcima, da bi na kraju rekli da se ubio tabletama. Ležao sam za ubojstvo poštara, oni su imali toliku vlast da su mogli uhapsiti i Tita da su htjeli. Najprije su me optužili da sam sa Savom Krljićem ubio poštara, a onda su Savu izbacili. Taj je poštar Bjelić poginuo u 11 sati u Vrtoču, a mene su ljudi u podne vidjeli u Lipi. Ima između ova dva sela ima 11 kilometara pa su na