Kek se povukao, Armada bijesna, Mišković traži novog čovjeka
Jao nasljedniku! Iako nije više imao rješenja, za navijače Rijeke Kek je kultni trener
Poraz od Gorice presudio je u odluci najdugovječnijeg i najvećeg trenera u povijesti Rijeka da podnese ostavku Mladen Miletić Od ovog trenutka Matjaž Kek više nije trener Rijeke. Tim riječima u Velikoj Gorici nakon poraza od Gorice 2:1 u 10. kolu Prve HNL završena je najveća trenerska era u povijesti kluba s Kvarnera i najduži neprekinuti mandat na klupi jednog kluba otkako je hrvatske lige. Neprekinut točno 2048 dana! Jedno je sigurno: Rijeka 27. veljače 2013. i 6. listopada 2018. dva su različita pojma, jer u tom je zlatnom razdoblju osvojila prvi put u 70-godišnjoj povijesti naslov prvaka države upakiran u dvostruku krunu sezone 2016./17., triput ulazila u skupinu Europske lige i ostvarivala odlične rezultate izvan granica pobjedivši između ostalih Stuttgart, Milan i Feyenoord, te došla na mali korak od skupine Lige prvaka.
Kriza u odnosima
Nakon toga uslijedio je pad. Ne samo u rezultatima, već i u odnosima, mada je to pratilo jedno drugo. Kako je Rijeka počela rezultatski kliziti, sve više je nestajalo kemije između trenera i klupskog čelništva. Ova je sezona bila kulminacija tog pada, a valja napomenuti i da je svemu kumovala rasprodaja, doduše neminovna, gotovo cijelog šampionskog kadra. Od najjače postave Rijeke koja je nakon dugih jedanaest godina prekinula Dinamov šampionski niz u kadru su danas vratari Prskalo i Sluga, zatim Zuta, Župarić i Gorgon. Prodani su Andrijašević, Ristovski, Vešović, Gavranović, Mišić, Bradarić, Elez i Bezjak. Pokazalo se da dovedene zamjene nisu mogle nadomjestiti te klasne igrače, no sadašnji kadar ipak nije toliko loš da bi šest utakmica u nizu bio bez pobjede i da izgleda kako je izgledao u Velikoj Gorici. Bila je to najgora, najbezidejnija Rijeka koju smo gledali otkako je Keka. Čak i u trenucima kad je vodila nije djelovala kao pobjednička momčad. I zato je Kekov potez najpošteniji mogući čin. Učinio je uslugu Damiru Miškoviću koji ranije nije imao srca uručiti otkaz treneru koji je donio toliko radosti. Da će se nešto dogoditi, moglo se naslutiti već nakon neodlučenog s Istrom 1961 na Rujevici (3:3) kad je Kek također nazvao Miškovića i kad prvi put nije uslijedilo nagovaranje, već neočekivano “u redu”. I to je bio znak da je došlo do zasićenja, što i nije nelogično jer je Kekov mandat zaista za hrvatske prilike bio “fergusonovski”. Rijekinim je navijačima, razumljivo, teško pala trenerova odluka. Matjaž Kek bio je miljenik Armade i velikog dijela fanova. U trenucima kad ih je posljednji put pozdravljao, vikali su mu “ti ostani, oni neka idu ća”. Slovenski stručnjak nikad se nije predavao, nikome nije unaprijed priznavao da je bolji i do posljednjeg trenutka nije se htio pomiriti s nedostatkom ambicije. I to mu je najviše smetalo. Kek je u Rijeci bio puno više od trenera, od njegova se koraka tresla Rujevica, određivao je jako puno toga, reagirao i slao poruke kad su svi drugi šutjeli, kad bi Rijeka bila evidentno oštećena. Ironija je sudbine da je