Ivaniševići prodali kuću, Kostelićima skijalište – igralište
Najblistaviji primjeri sportskih asova kao obiteljskih projekata su Kostelići, Vlašići, Fantele, Glasnovići...
U vrhunskom hrvatskom sportu gotovo je teško i zamisliti uspješna pojedinca ili pojedinku koji manje ili više nisu obiteljski projekt Sport je često sjajan dokaz da je izvorište i uporište mnogočega dobroga u našim životima upravo obitelj. Teško je naći uspješnog sportaša koji je nešto napravio bez obiteljske podrške. Često je ona moralna, pa financijska, no imamo i slučajeva da su očevi bili više od roditelja – da su treneri.
Živjeli su na snijegu i ledu
Dva najsvjetlija primjera su Kostelići i Vlašići, a krenut ćemo od najtrofejnije obitelji koju smo dosad imali. Naime, u trofejnim vitrinama Kostelićevih, u njihovoj obiteljskoj kući u Gračanima, deset je Janičinih i Ivičinih medalja s olimpijskih igara, osam medalja sa svjetskih prvenstava te četiri Velika i 12 Malih kristalnih globusa. A sve se to dogodilo (i osvojilo) zahvaljujući vizionarstvu i nadnaravnoj upornosti glave obitelji Ante Kostelića, dakako uz logističku pomoć supruge, bivše rukometašice Marice. Ono što je Ante uspio, a mnogi očevi-treneri nisu, jest da je skijanje i život na snijegu djeci usadio kao način života. Više su puta Janica i Ivica kazali da im očevi spartanski treninzi i bezbrojna ponavljanja nisu padali teško. – Nama su skijališta bila naše igralište, a igru su nam predstavljali i ljetni suhi treninzi snage i brzine – znao je kazati Ivica. Sličnu formulu primjenjuje još jedan skijaški tata, a riječ je o Amiru Ljutiću, ocu djece za koju se počelo šuškati da bi mogli stazama Ivice i Janice. Doduše, Amir je u sportskom odgajanju svoje djece otišao više u širinu od Ante Kostelića pa se mali Ljutići preko ljeta bave drugim sportovima, a najozbiljnije surfanjem. Obiteljski proizvod su i Blanka i Nikola Vlašić. Dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis i hrvatski nogometni reprezentativac. Blanka i Nikola projekti su njihova oca Joška, prvaka Mediterana i hrvatskog rekordera u desetoboju. Tada 28-godišnji Joško Vlašić u Izmiru je 1984. osvojio mediteransko zlato sa 7956 bodova što u sljedeća tri desetljeća nitko nije nadvisio. No, puno više nego s tim zlatom Joško je obilježio našu sportsku povijest svojim potomstvom. Odrastajući, Blanka je probala više sportova, pa tako i atletskih disciplina, no zbog njezine vitke figure i visoka rasta otac je procijenio da je za nju najbolji izbor skok u vis. U atletiku je Joško trebao gurnuti i starijeg sina Marina, no njega je usmjerio na košarku u kojoj je ovaj platio danak ozljedama. Priznaje Joško da nikad sebi neće oprostiti što u njemu nije prepoznao desetobojca jer je Marin od sve njegove djece bio motorički najbolji. No, poučen time, Joško istu pogrešku nije ponovio s Nikolom. – Nikola je projekt koji je razvijan pažljivije od ostalih jer sam tada puno znao i ništa nisam prepuštao slučaju. Nikola je do Hajduka došao tjelesno i tehnički obučen, a na nogometnim trenerima bilo je da njegov potencijal razviju do kraja – objašnjavao je Joško. Obiteljski projekt su i olimpijski pobjednik iz Rija Josip Glasnović i njegov brat Anton koji je bio europski i svjetski doprvak. A trofejnu braću stvorio je njihov otac Franjo, strastveni lovac i zlatar koji je zaradu od zlatarske radnje ulagao u sportski razvoj svojih sinova. Možda Josip i Anton sada od svojih rezultata pristojno žive, no dok nije bilo medalja bez obiteljskog novca nisu mogli puno. – Sve što bismo zaradili supruga i ja ulagali smo u sinove. No, kako su se oni razvijali, tako sam se i ja uz njih trenerski usavršavao. Glasnovići su nastupili na trima Olimpijskim igrama, ali nikad zajedno. Zapravo, u Pekingu 2008. Anton je bio trener Josipu (5. mjesto), a 2012. u Londonu Josip je bio trener Antonu (6. mjesto). Sada im je pak želja da obojica kao natjecatelji nastupe u Tokiju. – Bilo je trenutaka kada su oni htjeli odustati i zato je bilo važno da ovaj koji se nije kvalificirao ide kao trener. Jer, da je jedan odustao, ovaj drugi više ne bi bio tako dobar jer su jedan drugome velika podrška – kaže tata Glasnović. Primjer uzorne sportske obitelji su i Fantele iz Zadra. Tata Edo također je samouk tip trenera koji