VRIJEME UBRZAVA: ŠTO JE NEKAD BILO STOLJEĆE, DANAS JE DVADESET GODINA
Multimedijski projekt Večernjeg lista otvara raspravu o budućnosti. Uvodni esej objašnjava motive i metodologiju kojom će vrhunski znanstvenici otkrivati kako će svijet i Hrvatska izgledati za 50 godina
Ako možete proniknuti u sjeme vremena, i reći koje će zrno proklijati, a koje ne će, tada govorite meni, koji ne molim, niti se plašim, vaše ljubavi ni vaše mržnje. (William Shakespeare, Macbeth, 1.3.58-61; Banquo govori vješticama-proročicama; prijevod Mate Maras)
Proricanje, “viđenje”, predviđanje, prognoziranje, pretkazivanje, najavljivanje, vračanje, gatanje, ali i planiranje i upravljanje budućnošću od pamtivijeka je važan dio ljudskih težnji, spoznajnih žudnji, egzistencijalnih potreba, tjeskoba, strahova i nada. Dakako, i potražnje i ponude.
Od drevnog proročanstva u Delfima pa do naših dana, od vidjelica i vidjelaca, baba vračara, plemenskih vračeva, šamana, djedova-gatara, proricatelja ljudskih sudbina, znanstvenika, političara, futurologa, futurista, pisaca maštovite znanosti (science fiction) i – prije i iznad svega – PROROKA (vjerskih i svjetovnih) predviđanje, proricanje i prognoziranje budućnosti bilo je i ostalo veliki izazov, misterij, ali i veliki – unosan, cijenjen, ali vrlo često (sjetite se samo samotničke sudbine genijalnoga Nikole Tesle) i podcjenjivan i ismijavan posao.
William Sherden u knjizi “Prodavači sreće” iznio je, na kraju 20. stoljeća, procjenu da je godišnji prihod američke “prognostičke industrije” u 1997. bio oko 200 milijardi dolara. Danas bi to bilo oko 400 milijardi, dakle, gotovo četiri puta više od vrijednosti ukupnoga hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (50 milijardi dolara).
U tom “proročkom” ili “gatalačkom” biznisu bilo je zaposleno je 208.000 poslovnih i ekonomskih savjetnika (konzultanata), 200.000 investicijskih savjetnika, 15.000 aktuarskih eksperata (koji za osiguravajuća društva i banke izračunavaju rizike vaše i moje smrti, pogibije u prometnoj nesreći, teške i skupe bolesti, invaliditeta itd.), 30.000 “futurista” (članova The World Future Society), 10.000 tvrtki koje se bave upravljanjem (tuđim) novcem, 5000 federalnih “prognozera” (koji imaju posebnu udrugu), 6000 meteorologa, 3000 prognostičara sportskih rezultata i budućih sportskih karijera mladih sportaša itd.
Koliko je, dakle, tih četiristo milijardi dolara uloženog/potrošenog novca, tisuće objavljenih knjiga, deseci tisuća objavljenih članaka i stotine tisuća “futurologa”, “futurista”, “super-prognozera”, “mudraca” (pundits), “anketara”, “ekonometričara” i “politmetričara”, pa i “čvrstih” prirodnih znanstvenika koji nastoje proniknuti u tajne nastanka potresa i njihovo pretkazivanje (seizmolozi), prirodnih katastrofa i onih ljudski stvorenih (ratova, genocida) i nadolazećeg vremena općenito, pripomoglo ljudskoj vrsti da budućnost “vidi” drukčije ili bolje od starozavjetnih i novozavjetnih proroka Pitija i Sibila?
Odgovor na to intrigantno pitanje, kad su u pitanju društvene znanosti, punih je 18 godina empirijski istraživao (od 1987. do 2005.) na početku istraživanja vrlo mladi kanadski psiholog Philip Tetlock.
Tijekom tog longitudinalnog znanstvenog istraživanja prikupio je 27.500 ekspertnih procjena, prognoza i predviđanja 300 vodećih eksperata. Rezultate svojih istraživanja objavio je u knjizi koja je intelektualno (ne i financijski) uzdrmala sjevernoamerička prognostička plemena i industriju: “Ekspertni politički sud” (Expert Political Judgment) koju je objavio 2005.
Polazeći od izreke poznatog antičkog pjesnika, “kopileta” (bio je nezakoniti sin nekog aristokrata i njegove robinje) i ratnika legionara (plaćenika) Arhiloha “Lisica zna puno stvari, a jež zna jednu, ali vrijednu”, Tetlok je sve eksperte-prognostičare koje je analizirao podijelio u dvije skupine: lukave, oprezne, plahe i spoznajno skeptične “lisice” i nagle, ratoborne, neoprezne, pompozne i pomalo suicidalne “ježeve”.
Sličnu podjelu najvećih umova u ljudskoj povijesti znatno prije njega napravio je, služeći se također Arhilohom, znameniti britanski znanstvenik, povjesničar ideja i esejist ruskih i židovskih korijena Sir Isaiah Berlin u eseju “Jež i lisica: Esej o Tolstojevu viđenju povijesti” (The Hedgehog and the Fox: An Essay on Tolstoy’s View of History).
Po Berlinu, “ježevi” (po njemu su to: Platon, Proust, Hegel, Nietzsche, Milton, Heidegger, Dostojevski, Michelangelo) oni su umnici koji svoj pogled na svijet temelje na nekoj temeljnoj IDEJI prema kojoj “centripetalno” usmjeravaju svoja viđenja stvarnih događaja.
“Lisice” (Aristotel, Kant, Leibnitz, Erazmo, Shakespeare, Montaigne, Goethe, Balzac, Tolstoj, Joyce, vjerojatno Einstein, Leonardo, Wittgenstein), s druge strane, nisu vođene nekom univerzalnom IDEJOM ili NAČELOM, već osluškuju, istražuju i svoja mišljenja temelje na pažljivom motrenju činjenica, fenomena i procesa iz okruženja kojem se “centrifugalno” prilagođavaju.
Koristeći tu prilično jednostavnu dihotomiju, Tetlok je nakon 18-godišnjih istraživanja “lisica” i “ježeva” među suvremenim političkim i ekonomskim prorocima došao do četiri temeljna zaključka-poruke:
Prvo: prognostičke sposobnosti i vještine eksperata (nekadašnjih sovjetologa, eksperata za geopolitiku i geostrategiju, obavještajnih znalaca, makroekonomskih vizionara, stručnjaka za terorizam i teroriste, investicijskih prognostičara i inih) otprilike odgovaraju vjerojatnosti zaigranog majmuna da bacanjem pikado strelica pogodi središnji krug.
Drugo: “lisice” koje oprezno, skeptično, uz brojne ograde i navođenjem metodologijskih muka i ograničenja te korištenjem znanja iz teorije vjerojatnosti iznose svoje prognoze, znatno su bolji prognozeri od “ježeva”.
Treće: bombastični i samosvjesni “ježevi” su logikom stvari i sklonošću medija da cijene neobične i “televizične” face i njihove “zvučne ugrize” javnosti znatno zanimljiviji “prognozeri” od skeptičnih i plahih “lisica”. Zato su ljudi koji češće nastupaju u medijima znatno lošiji prognozeri od onih koje mediji ne pozivaju.
Primjerice, vrlo poznati suvremeni “prorok”, kompjutorski znanstvenik i samodefinirani “biomedicinski gerontolog” Aubrey de Grey iznio je “ježevu” tvrdnju da je prvo ljudsko biće koje će “vječno zdravo” živjeti tisuću godina već rođeno. Takva tvrdnja, praćena izjavom kako sa suradnicima već radi na identifikaciji i uklanjanju čimbenika starenja, privlači pažnju suvremenih medija žednih i gladnih takvih senzacionalnih “znanstvenih” i “proročkih” tvrdnji.
Na sličnom “ježevu” tragu kretalo se i sedam velikih “proročanstava” koja je Bill Gates iznio u svibnju 2017. na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu:
1. Afrika će moći hraniti vlastito stanovništvo do 2030. godine.
2. Supervirus koji će najvjerojatnije pustiti teroristi usmrtit će u samo jednoj godini 33 milijuna ljudi.
3. Do 2030. dvije milijarde ljudi koji danas nemaju bankovne račune koristit će se mobilnim bankarstvom.
4. Do 2035. godine siromaštvo u svijetu bit će gotovo sasvim iskorijenjeno i većina će zemalja biti na razini bogatstva današnjih srednje razvijenih.
5. Do 2030. većina ljudi će se koristiti solarnom energijom.
6. U sljedećih 20 godina ogroman broj radnih mjesta zauzeti će inteligentni roboti koje će trebati oporezovati.
7. Dječja paraliza bit će iskorijenjena do 2019. godine.
Spomenuta i druge tvrdnje, kao i brojne ekspertne i “znanstvene” prognoze, nažalost, pokazuju da najugledniji svjetski politički, geostrategijski, vojni znanstvenici i eksperti za međunarodne odnose nisu predvidjeli praktični nijedan bitan suvremeni povijesni događaj: pad Berlinskog zida, slom komunizma, krvave raspade SSSR-a i SFRJ, mirni razlaz Češke i Slovačke, terorističke napade na Ameriku, Facebook “revolucije” oko Sredozemlja, pojavu i zločinačku narav ISIL-a... To su i razlozi zbog kojih se povjerenje američke javnosti u pleme “političkih prognostičara” (kojih je oko 5000) smanjuje, ali se ne smanjuje potreba ljudi da proniknu u – kako bi poetično rekao William Shakespeare – “sjeme vremena”.
Unatoč bjelodanoj činjenici da znanost i znanstvenici naprosto ne mogu uspješno predviđati budućnost, ali mogu relativno uspješno objašnjavati neke prošle događaje i procese, potreba ljudi da proniknu u tajne sutrašnjega dana stvara potražnju za uslugama i znanjima ili “znanjima” suvremenih “proroka”.
Cinik sa smislom za humor razmišljao bi ovako: što se gore živi u sadašnjosti, to ljudi i narodi imaju veću potrebu da – u mislima i mašti – bježe u povijesni i futuristički – eskapizam.
Da je tome tako, pokazuje već i površno guglanje pojmova. Potražite li broj mrežnih stranica na kojima se pojavljuje riječ “budućnost”, marljivi Google (taj suvremeni i budući “globalni um”) u djeliću sekunde će vam izbaciti podatak od preko dvije milijarde stranica. Za “prošlost” ponudit će 1,8 milijardi stranica, koliko će pronaći i za “sadašnjost”.
Odluku uredništva Večernjeg lista da niz znanstvenika i stručnjaka pozove na suradnju na multimedijskom projektu “2068.: pogled u budućnost Hrvatske i svijeta” treba promatrati u ranije skiciranom kontekstu.
Hrvatsko i “europsko” društvo nalazi se danas u stanju koje bismo mogli nazvati – služeći se psihologijskim i psihijatrijskim terminima – stanjem egzistencijalne neuroze i tjeskobe ili bipolarnog poremećaja kod kojeg se, kad je budućnost i pitanju, susreću, sukobljavaju i prožimaju elementi optimizma i nade s elementima pesimizma i beznađa, ojađenosti i gnjeva.
Utakvom masovno-psihološkom ozračju u kojem često se ne zna što nam može donijeti sljedeći dan, tjedan, mjesec, kraj 2018. i početak 2019., nekmoli daleka budućnost 2068., odluka Večernjeg lista može se smatrati nekom vrstom spoznajnom eskapizma, ali i hrabrom odlukom koja se može prispodobiti s poznatom lozinkom prosvjetiteljstva “Sapere aude” (Usuditi se znati) koju je Immanuel Kant iskoristio u eseju “Što je prosvjetiteljstvo” pradavne 1784.
Nakon što je uredništvo donijelo odluku o radu na multimedijskom projektu “Pogled u budućnost Hrvatske i svijeta”, trebalo je donijeti tri odluke: o vremenskom horizontu na koji će se prilozi i knjiga odnositi, o tematskim područjima na koja će se vizije i predviđanja budućnosti odnositi i o metodologiji ili metodologijama prognoziranja.
Poticaj ili nadahnuće zbog kojeg je donesena odluka da vremenski horizont bude pola stoljeća pronašli smo u činjenici što u to vrijeme (1968.) ugledna američka nevladina udruga The Foreign Policy Association, u povodu pedesete obljetnice osnivanja (osnovana je 1918.), 1968. godine, u New Yorku, organizirala trodnevnu znanstveno-stručnu konferenciju pod nazivom “Ususret godini 2018.” (Toward the Year 2018.) Društveno (političko, kulturno, masovno-psihološko) ozračje tadašnje Amerike moglo bi se prispodobiti sa situacijom u Hrvatskoj, Europskoj uniji i svijetu danas.
Ogorčenost i gnjev Amerikanaca zbog Vijetnamskog rata, kao i njihovi prosvjedi protiv tog rata te su se godine približili vrhuncu. Te su 1968. godine izvršeni atentati na crnačkog mirotvornog vođu Martina Luthera Kinga Jr. i predsjedničkog kandidata Roberta F. Kennedyja.
Amerikom su se širili rasni nemiri, strah od pretvaranja
hladnoga u svjetski nuklearni rat, beznađe, gnjev i opći osjećaj BESPERSPEKTIVNOSTI. S druge strane, šezdesete su godine prošloga stoljeća bile godine ekonomskog i socijalnog prosperiteta, seksualne, medicinske, znanstvene, tehnološke, pa i umjetničke i glazbene revolucije.
U tom ozračju – ozračju masovnih bipolarnih čuvstava, mješavine kolektivnog ushita, nade i depresije – organizirana je futuristička “seansa” The Foreign Policy Association.
Na konferenciji se okupilo više od 800 “vođa i budućih vođa”, ali i brojnih vojnih i civilnih obavještajaca, poslovnih ljudi i stavotvoritelja čije je poslanje bilo predviđanje, raspravljanje i osmišljavanje, pa i upravljanje budućnošću Amerike i svijeta između 1968. i 2018. godine.
Knjiga “Ususret godini 2018.” danas je besplatno dostupna na internetu. Sastoji se od trinaest poglavlja: Naoružanje, Svemir, Promet, Komunikacije, Vrijeme, Obrazovna tehnologija, Bihevioralna tehnologija, Kompjutorska tehnologija, Energija, Hrana, Stanovništvo, Ekonomija i Oceanografija. Kad se danas pročita tih 13 eseja, lako je zaključiti kako su autori u malo čemu bili dobri prognostičari i proroci.
Štoviše, njihove vizionarsko-prognostičke sposobnosti bile su manje od onih koje je pokazao kustos muzeja Smithsonian John Elfret Watkins 1900. Taj je američki kustos, diplomirani inženjer koji je zadužio američku kulturu spašavanjem brojnih artefakata tamošnje industrije, 1900. godine objavio neveliki esej “Što se može dogoditi u sljedećih stotinu godina”. Proročanski esej objavio je u ženskom magazinu “The Ladies’ Home Journal”. Viziju života u 2000. godini sažeo je u 28 točaka.
Iako su neke njegove “vizije” i “prognoze” ispale poprilično smiješnima (predvidio je da će slova “c”, “x” i “q” nestati iz engleskog jezika; napisao je da će se ulice premjestiti ispod zemlje; da će farmeri uzgojiti jagode veličine jabuke i grašak veličine cikle; da će automobili biti jeftiniji od konja; da neće biti komaraca i muha; da će svatko dnevno pješačiti deset milja itd.), brojna su se njegova “proročanstva” ostvarila: ona o grijanju i hlađenju domova, pripremi i korištenju gotovih jela, mogućnosti čovjeka “da vidi cijeli svijet”, mobilnim telefonima, povećanju prosječne visine i dugovječnosti ljudi itd.
Početak 20. stoljeća općenito je potaknuo psihologiju otkrivenja (apokalipse) te se može dokazivati da je sjeme onoga što će se kasnije, pa i danas, nazivati istraživanjem/analizom budućnosti i futurologijom zasijano ranih 1900-ih godina. Pionirom suvremenog znanstvenog proroštva neki smatraju engleskog pisca maštovite znanosti (science fiction) Herberta Georgea Wellsa (Bromley, 21. rujna 1866. - London, 13. kolovoza 1946.) koji je, na temelju ranije održanih predavanja, 1902. godine objavio uspješnicu “Otkriće budućnosti” u kojoj je zagovarao utemeljenje akademske discipline koja bi koristila znanstvenu metodologiju u istraživanjima i predviđanjima budućnosti.
Stogodišnjom vizijom budućnosti pozabavio se 1930. godine i jedan od najpoznatijih (polit) ekonomista svih vremena John Maynard Keynes. U eseju Gospodarski izgledi naše unučadi (Economic Possibilities for Our Grandchildren; na hrvatskom jeziku je objavljen u sklopu njegovih Izabranih djela u nakladi Matice hrvatske 1944. i 1994.) objavljenom 11. listopada 1930. u engleskom tjedniku The Nation and Athenaeum, Keynes je sebi zadao zadatak da iznese viziju ekonomske stvarnosti 2030. godine.
Kad danas pažljivo pročitamo njegov esej, možemo slobodno kazati: Keynes je bio izvrstan politički ekonomist, ali i prilično slab ekonomski prognozer. Pažljivim čitanjem Keynesova eseja lako je zaključiti da, primjerice, nije “vidio” Drugi svjetski rat (koji je 1930. bio pred vratima) i demografsku eksploziju, a podcijenio je i tempo gospodarskog rasta te, posebice, intenzitet znanstvenih i tehnologijskih promjena. Međutim, pravilno je procijenio da se “ljudski prohtjevi ne mogu nikada zadovoljiti”.
Ipak, u tadašnje doba opće gospodarske depresije, galopirajuće nezaposlenosti i hiperinflacije i u ozračju općeg beznađa, Keynes je položio test prosvijećenosti koji današnji hrvatski i europski, pa i svjetski ekonomisti tek trebaju položiti: usudio se (nekonvencionalno, pozitivno, inovativno, kreativno i optimistično) misliti o dalekoj budućnosti.
Test vremena izdržalo je i ovo Keynesovo razmišljanje: “Vladajuća svjetska kriza, ogromna anomalija nezaposlenosti u jednom svijetu nezadovoljenih potreba, osljepljuje nas za ono što se događa pod površinom – za ispravno tumačenje događaja i stvari. Proričem da će se obje u današnjem svijetu tako razvikane vrste pesimizma pokazati kao neispravne još u našem vremenu: pesimizam revolucionara koji drže da nas iz očajnog položaja u kojem se nalazimo ništa ne može spasiti osim revolucije i pesimizam reakcionara koji drže da je ravnoteža našeg socijalnog i gospodarskog sustava tako labava da si ne možemo priuštiti nikakve eksperimente.”
Knjiga “2068: pogled u budućnost Hrvatske i svijeta” simbolički počinje tamo gdje knjiga “Ususret godini 2018.” završava. Njena tematska područja ponešto su, ali ne bitno, izmijenjena, ali je spoznajna ambicija ostala ista: našim “istraživačima” budućnosti, piscima ovih eseja i “prorocima” zadan je isti vremenski horizont – 50 godina.
U današnjem svijetu u kojem je tempo promjena na svim područjima silno ubrzan, vjerojatnost da će se naše prognoze ostvariti znatno su manje od onih u američkoj knjizi čiji pisci, srećom, nisu doživjeli 2018. godinu, pa nisu dobili PTSP nakon spoznaje gdje su i koliko bili u krivu. Uzimajući u obzir dob nas “proroka”, sigurno je da ni najmlađi od nas neće doživjeti 2068. Umrijet ćemo, dakle, spokojno jer nećemo doživjeti javno sprdanje s našim proročkim darovima i tvrdnjama.
Kad su mogućnosti i vjerojatnosti manje ili više pouzdanog predviđanja u pitanju, postoje velike razlike od jednog do drugog tematskog područja.
Spomenut ću tek neke primjere. Ujedinjeni narodi izrađuju i objavljuju stoljetne prognoze kretanja stanovništva na globalnoj, kontinentalnoj i nacionalnoj razini. Ovog časa postoje prognoze kretanja stanovništva do 2100. godine. Vrijedno je stoga navesti kretanje i projekcije svjetskog i hrvatskog stanovništva od 1968. do 2100. godine. U svijetu je 1968. bilo 3,6 milijardi ljudi, danas nas je 7,6 milijardi, 2068. bit će nas 10,5 milijardi, a 2100. 11,2.
Za Lijepu Našu slijed je ovaj: 1968. 4,4 milijuna, 2018. 4,2 milijuna, 2068. 3,1 milijun i 2100. 2,6 milijuna.
Osobno mislim, odnosno tvrdim da ta projekcija za Hrvatsku ne drži vodu jer je malo vjerojatno da neka nova seoba naroda, migracije, neće napučiti tako lijepu zemlju kao što je naša.
U slične se dugoročne prognoze upušta i NASA koja je također objavila klimatske prognoze do 2100. Svjetska zdravstvena organizacija objavila prognoze-projekcije očekivanog trajanja života, stopa i uzroka smrtnosti, kao i pobola (morbiditeta) do 2060. godine. Postoje i brojne dugoročne – pedesetogodišnje, pa i stogodišnje – prognoze: proizvodnje i potrošnje energije, vodoopskrbe, proizvodnje i potrošnje hrane, migracijskih kretanja, prometa i infrastrukture, arhitekture itd.
Unatoč toj “staromodnoj” tradiciji izrada pedesetogodišnjih i stogodišnjih projekcija, osobno smatram da je u pravu jedan od najzanimljivijih futurista srednje generacije, Izraelac Yuval Noah Harari (njegove su uspješnice Sapiens i Homo Deus tiskane na hrvatskom) koji tvrdi kako živimo u doba kad se “vrijeme ubrzava” u kojem se mijenja pojam dugoročnosti: što je nekad bilo stoljeće i tisućljeće danas, tvrdi on, postaje 20 godina.
U intervjuu koji je objavljen u The New York Timesu 19. ožujka 2018. ovako je objasnio fenomen ubrzanog vremena: “Prvi put u povijesti mi nemamo pojma kako će ljudsko društvo izgledati za nekoliko desetljeća. U situaciji smo bez presedana u povijesti u tom smislu da nitko ne zna osnovne stvari o tome kako će svijet izgledati za 20 ili 30 godina. Ne samo osnovne stvari o geopolitici, nego o tome kako će izgledati tržište rada, kako će izgledati struktura obitelji, kako će izgledati odnosi među rodovima. To znači da prvi put u povijesti nemamo ideju o tome što trebamo učiti u školama.”
Među nepreglednim mnoštvom futurologa, strateških mislitelja i vizionara, neki su stekli – objavom knjiga i, još i više, javnim i televizijskim nastupima te djelovanjem na društvenim mrežama – položaj velikih nacionalnih i planetarnih zvijezda: Alvin Toffler, John Naisbitt, Faith Popcorn, Paul Roberts, Aubrey de Grey, William Gibson, Ray Kurzweil, Dirk Helbing, Christopher Alberg, James Canton, Mark Stevenson, Michio Kaku, Yuval Noah Harari, Ray Hammond, Patrick Dixon ....
Dakako, zasad nijedan od navedenih “vidjelaca” nije dosegnuo slavu najvećih povijesnih svjetovnih proroka: Nostradamus, Baba Vanga, Jules Verne, Isaac Asimov, Aldous Huxley, H. G. Wells, George Orwell, Arthur C. Clarke i dr. I da ne zaboravimo
jednog od najvećih, onog koji je svojim izumima stvarao, ali i silnim znanjem i bujnom maštom osmišljavao i predviđao budućnost: Nikola Tesla.
Navedenim svjetski poznatim svjetovnim prorocima svakako treba pridodati i društvene utopiste (sv. Thomas More, Isadore Comte, Henri Saint-Simon) koji su nudili cjelovite utopijske vizije društava budućnosti. Nije moguće mimoići ni Friedricha Engelsa i Karla Marxa čije su filozofijsko-teorijske vizije budućnosti pretvorene u različite verzije komunističkih poredaka koji su stvoreni i srušeni u krvavim revolucijama od 1918. do 1990., a neki još traju u manje ili više promijenjenim oblicima: Kina, Sjeverna Koreja, Kuba.
Jedan od najpoznatijih suvremenih “proroka”, predviđača ili “arhitekata” budućnosti, Michio Kaku, profesor teorijske fizike na The City University of New York, pisac brojnih futurističkih uspješnice, od kojih je, prije objave najnovije knjige ove godine (The Future of Humanity: Terraforming Mars, Interstellar Travel, Immortality, and Our Destiny Beyond Earth), najpoznatija knjiga “Budućnost uma” (The Future of the Mind), predviđa da će se u desetak godina dogoditi svojevrsna UMNA REVOLUCIJA: “U sljedećih deset godina vidjet ćemo postupnu tranziciju od međumreže (interneta) prema mozgovnoj mreži (brain-net) koja će omogućiti trenutačni prijenos misli, čuvstava (emocija), osjećaja i sjećanja diljem planeta. Znanstvenici će moći spojiti određeni ljudski mozak s računalom i početi dekodirati (dešifrirati) neke od naših sjećanja i misli. To će možda na kraju revolucionirati komunikacije i čak zabavu. Filmovi budućnosti bit će u mogućnosti prenositi čuvstva i osjećaje, a ne samo slike. Povjesničari i pisci bit će u mogućnosti bilježiti događaje ne samo digitalno nego i emocionalno. Možda će se napetosti (tenzije) među ljudima smanjiti jer će ljudi početi osjećati i doživljavati bol drugih ljudi.”
Navedeni citat dovodi nas do posljednjeg pitanja: na kakvim se metodama i metodologiji temelji navedena i njoj srodne tvrdnje, predviđanja, pretkazanja, prognoze ili “prognoze”, odnosno vizije ili “vizije” bliske (desetogodišnje), daleke (dvadesetogodišnje, pedesetogodišnje) ili spoznajno teško dokučivo, predaleke (stoljetne, tisućljetne) budućnosti?
Prije bilo kakve rasprave o metodama i metodologiji predviđanja, prognoziranja i planiranja budućnosti, valja mi kazati da su subjektivne i kolektivne vizije različitih budućnosti – moguće, vjerojatne, poželjne i nepoželjne/ zabranjene (apsolutno neprihvatljive za moralne kodove doba koje dolazi) – uvijek dobrim dijelom posljedica vrijednosnog sustava, duhovnog stanja i stvarnih prilika u kojima nastaju, pa i pojedinca i skupina koje predviđaju budućnost.
U tom pogledu takozvana “znanost o budućnosti”, “futurologija” ili “istraživanje/analiza budućnosti”, čak i onda kada koristi najsloženije matematičke i statističke metode, u posljednjih nekoliko godina i umjetnu inteligenciju i divovske podatke (big data), nikada (!) nije i vjerojatno nikada neće postati egzaktna znanost, nego pseudoznanost, odnosno kreativni hibrid znanosti, analitičkih prosudbi, intuitivne spoznaje, osobnih i kolektivnih predrasuda i težnji te maštovite znanosti (science fiction), pa i “znanstvene” umjetnosti.
Dakako, kako, piše to u Svetom pismu, u početku svega stoji RIJEČ, brojne poticajne riječi-ideje o budućnosti i njene projekcije mogu služiti i služe kao poticaj za stvarna istraživanja i izume u sadašnjosti, odluke, osmišljavanje i ostvarivanje društvenih pokreta, pa i revolucija, opravdavajući tako poznatu izreku kako je “najbolji način predviđanja budućnosti njeno stvaranje”.
Od brojnih pokušaja sistematiziranja, prikaza i opisa metoda i metodologije predviđanja budućnosti zasad je, po mom mišljenju, najcjelovitiji, pa i najuspješniji sadržan u knjizi “Metodologija istraživanja budućnosti 3.0” (Futures Research Methodology 3.0; www.millenniumproject.org/millennium/FRM-V3.htm) koju su uredili Jerome C. Glenn i Theodore J. Gordom 2013. godine, a koja je nastala u okviru projekta “Stanje budućnosti”. Knjiga ima 1300 stranica i detaljno opisuje 37 metoda ili, možda bi bilo bolje kazati, pristupa istraživanju i pretkazivanju/ predviđanju budućnosti. Za svaki je pristup-metodu navedeno sljedeće: (a) povijest osmišljavanja i primjene, (b) opis metode, (c) primarna i sekundarna primjena/korištenje, (d) prednosti i nedostaci konkretne metode, (e) mogućnosti korištenja konkretne metode s drugim metodama, (f) naznake i špekulacije o budućoj evoluciji konkretne metode i (g) dodaci koji prikazuju dosadašnje primjene metode te poveznice na izvore, softver i druge korisne informacije.
Kako ne postoji cjelovita standardizacija naziva spomenutih 37 “proročkih” metoda na hrvatskom jeziku, ovdje ćemo njihove nazive navesti na izvornom, engleskom jeziku, uz navođenje autora: Environmental Scanning (Theodore J. Gordon and Jerome C. Glenn), Text Mining for Technology Foresight (Alan L. Porter), Delphi (Theodore J. Gordon), Real-Time Delphi (Theodore J. Gordon), The Futures Wheel (Jerome C. Glenn), The Futures Polygon (Antonio Pacinelli), Trend Impact Analysis (Theodore J. Gordon), Cross-Impact Analysis (Theodore J. Gordon), Wild Cards (John Petersen i Karlheintz Steinmueller), Structural Analysis (Jacques Arcade, Michel Godet, Francis Meunier, Fabrice Roubelat), The Systems Perspectives (Allenna Leonard with Stafford Beer), Decision Modeling (The Futures Group International), Substitution Analysis (Theodore J. Gordon), Statistical Modeling (Antonio Pacinelli), Technology Sequence Analysis (Theodore J. Gordon), Morphological Analysis (Tom Ritchey), Relevance Trees (The Futures Group International i Theodore J. Gordon), Scenarios (Jerome C. Glenn i The Futures Group International), A Toolbox for Scenario Planning (Michel Godet), Interactive Scenarios (Theodore J. Gordon), Robust Decisionmaking (Robert Lempert, Steven Popper, Steve Bankes), Participatory Methods (Jerome C. Glenn), Simulation and Games (Erwin Rausch i Frank Catanzaro), Genius Forecasting, Intuition, and Vision (Jerome C. Glenn), Prediction Markets (Justin Wolfers i Justin Zitzewitz), Using Vision in Futures (Clem Bezold), Normative Forecasting (Joe Coates i Jerome C. Glenn), S&T Road Mapping (Theodore J. Gordon), Field Anomaly Relaxation -FAR (Geoffrey R. Coyle), Agent Modeling (Theodore J. Gordon), Chaos and Non-Linear Dynamics (Theodore Gordon), Multiple Perspective Concept (Harold Linstone), Heuristics Modeling (Sam Cole), Causal Layered Analysis (Sohail Inayatullah), Personal Futures (Verne Wheelwright), State of the Future Indeks (Theodore J. Gordon) i SOFI Software System (Peter Yim).
Uredništvo Večernjeg lista prepustilo je autorima ovih eseja da pri pripremi i pisanju svojih vizija, predviđanja, prognoza, pretkazanja budućnosti koriste pristup, metodu ili metode koje osobno i profesionalno smatraju najprikladnijim za područje koje “pokrivaju”.
Čitajući eseje, sami ćete moći zaključiti da se većina služila metodom koju bih osobno nazvao “meta delfi metoda”. To znači da su u vlastite i “posuđene” vizije i predviđanja budućnosti utkali predviđanja i vizije drugih eksperata koje osobno smatraju ozbiljnim znanstvenicima, stručnjacima i vizionarima na tematskim područjima koja čine sadržaj naše knjige.
Pridjev “meta” pridodao sam zbog toga jer mi eksperti-pisci koristimo predviđanja i vizije najboljih eksperata određenog područja i na temelju njih osmišljavamo vlastita predviđanja i vizije, ali ne primjenjujemo standardnu proceduru koja je uobičajena kod prognoziranja “delfi metodom”: kvantitativno i kvalitativno predviđanje budućnosti na temelju prosjeka do kojeg se dolazi putem višestrukog anketiranja i korekcije početnih stavova.
Zaključit ću ovako. Na sam prvi dan 21. stoljeća (1. siječnja 2000.) jedan od najutjecajnijih, najuspješnijih, ali i najotkačenijih (da ne kažem najluđih) znanstvenih proroka Ray Kurzweil objavio je knjigu “Doba duhovnih strojeva: kada kompjuteri nadmaše ljudsku inteligenciju” (The Age of Spiritual Machines: When Computers Exceed Human Intelligence) čija je glavna teza kako će 21. stoljeće biti doba u kojem će umjetno-inteligentni strojevi biti inteligentniji, sposobniji i pametniji od ljudi.
U knjizi “Singularnost je blizu” (The Singularity Is Near), objavljenoj pet godina kasnije, 2005., objašnjava kako se prekretnica ili točka preokreta koju naziva “singularnost” (hrvatski jezik nema istoznačnicu za tu englesku riječ koja istodobno znači i čudo, neobičnost, jedinstvenost, pa i svojstvo) nakon koje će roboti postati inteligentniji, učeniji i pametniji od ljudi ubrzano približava.
Ako se to doista dogodi do, recimo, sredine ovoga stoljeća, onda će ONI od ljudi preuzeti i ulogu proroka. “Robotizirani” Večernji list budućnosti u tom će pogledu imati znatno lakši posao od današnjeg uredništva, pa i pisca ovog uvodnika.