NAKON HAAGA SVE JE MANJE SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE
Serge Brammertz, glavni haaški tužitelj, stigao je u dvodnevni posjet Zagrebu uoči sastavljanja svog redovitog polugodišnjeg izvješća Vijeću sigurnosti UN-a Rad na pravdi i pomirbi u regiji ide u krivom smjeru. S iznimkom Bosne i Hercegovine, svake godine
Prošlog prosinca, nakon 24 godine rada, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvorio je svoja vrata. Nezavršene postupke preuzeo je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu, no glavni tužitelj ostao je isti, Serge Brammertz. S velikim nestrpljenjem iščekuje, baš kao i cjelokupna hrvatska javnost, okončanje postupaka u slučajevima Radovana Karadžića i Ratka Mladića te ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju, šefovima Resora državne bezbednosti Srbije. Belgijski pravnik koji je visoku dužnost na haaškom sudu prije 10 godina preuzeo od Carle del Ponte, upravo je stigao u dvodnevni posjet Zagrebu, gdje će se susresti s glavnim državnim odvjetnikom Draženom Jelenićem i ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem, no u prilično zgusnutom rasporedu pronašao je vremena i za ekskluzivni razgovor za Večernji list.
Koje su teme razgovora s hrvatskim dužnosnicima?
U sklopu priprema svog redovnog polugodišnjeg izvješća Vijeću sigurnosti UN-a koje ću podnijeti 11. prosinca 2018., razgovarat ćemo o procesuiranju ratnih zločina u Hrvatskoj i o regionalnoj pravnoj suradnji u predmetima ratnih zločina. Također, predstavit ću i novi projekt razvijen u suradnji s Međunarodnim odborom Crvenog križa kojemu je cilj poboljšanje potrage za osobama koje se još uvijek vode kao nestale nakon ratnih sukoba korištenjem zbirke dokaza tužiteljstva koja sadrži više od devet milijuna stranica dokaza i drugih izvora informacija. No, razgovarat ćemo i o jednoj političkoj odluci donesenoj u Hrvatskoj 2015. koja sprečava suradnju i onemogućava kaznene progone.
Treba li Hrvatska strahovati od vašeg izvješća?
Morat ću spomenuti, kao i u prošlim izvještajima, nesretnu činjenicu da rad na pravdi i pomirbi u regiji ide u krivom smjeru. Ne vidim napredak tamo gdje bih ga volio vidjeti jer procesuiranje ratnih zločina u državama bivše Jugoslavije u posljednjih nekoliko godina nazaduje. S iznimkom Bosne i Hercegovine, svake godine ima sve manje suđenja za ratne zločine, a javnim diskursom dominira veličanje ratnih zločinaca i negiranje zločina. Svaki put kad dođem u regiju šokira me razlika između pristupa dužnosnika koji nisu voljni pokazati interes za osuđivanje ratnih zločina i očajne situacije žrtava.
Dakle, vaša dijagnoza može se pripisati nedostatku političke volje?
Prije nekoliko godina bilo bi mi nevjerojatno da bi vlada ili ministri govorili o ratnim kriminalcima onako kako to čine danas, tretirajući ih kao heroje. Tome u posljednje dvije godine svjedočimo u regiji, a Hrvatska tu nije iznimka. Nakon zatvaranja suda u Haagu i uhićenja posljednjih bjegunaca pala je energija za procesuiranje ratnih zločina, a državnim tužiteljima danas je teže jer su haaški pravnici imali snažniju međunarodnu podršku. Ona je i dalje nužna jer državna tijela nemaju dovoljna financijska sredstva i osoblje. Pritom, u regiji postoji primjetna politička nespremnost, čak i neprijateljstvo prema idejama kažnjavanja zločinaca pa je takva politička klima demotivirajuća za istražitelje i tužitelje. Ako politika slavi zločince, kako očekivati da državni tužitelji rade?
Nije li glorifikaciji ratnih zločinaca pridonijelo i uporno izjednačavanje agresora i žrtve upravo na Haaškom sudu?
Uistinu ne razumijem taj “herojistički” pristup osuđenim ratnim zločincima jer ni jedna osoba nije osuđena zato što je vodila borbe s drugim vojnicima, nego zato što je ubijala zarobljenike, uništavala domove i tako kršila međunarodne konvencije, dakle, činila sve obrnuto od junaka. Kako je moguće da zemlje koje teže i napreduju prema Europskoj uniji, ili su već njezine članice kao Hrvatska, imaju regresiju u odnosu prema vladavini prava i kažnjavanju počinitelja teških zločina s obzirom na to da je riječ upravo o stupovima na kojima EU počiva? Mučno je vidjeti kako
OTROV SLOBODANA PRALJKA NEKAKO JE UŠAO U ZGRADU SUDA, ČEKAMO REZULTATE ISTRAGE GOTOVINA I MARKAČ? NA KRAJU DANA PRIHVATIŠ FINALNU ODLUKU SUDA KOLIKO GOD S NJOM BIO NESRETAN
institucije, pa i fakulteti, nose imena ratnih zločinaca. Lako što takva situacija vrijeđa mene, ona vrijeđa žrtve, koje postaju žrtve drugi put. Stoga bih istaknuo važnost edukacije s kojom bi se Hrvatska trebala pozabaviti. No, ni mi iz Međunarodnog kaznenog suda nismo dovoljno educirali, nismo dovoljno dobro odgovorili na pitanje što znači biti osuđen za najteže ratne zločine.
Kako je moguće da u Predsjedništvo BiH bude izabran Milorad Dodik koji negira genocid u Srebrenici?
Mogao bih sada dva sata govoriti i još uvijek ne odgovoriti. Negiranje srebreničkog zločina grozan je problem koji stavlja teret zločina na leđa naše djece. Djeca nam uče krivu povijest i zabrinut sam zbog razvoja političke situacije u BiH premda su joj prethodili demokratski izbori.
Jeste li oslobađajuću presudu generalima Markaču i Gotovini doživjeli kao osobni poraz?
Kao što znate, proveli smo vrlo opsežnu istragu, a i suđenje je bilo dugotrajno, s brojnim svjedocima. No, pravni sustav funkcionira tako da na kraju dana prihvatiš finalnu odluku suda koliko god nesretan bio s takvim scenarijem. No, tijekom suđenja dokazali smo da se zločini jesu dogodili, kao i da postoje brojne žrtve zločina. Pravomoćna presuda ne može poništiti povijesnu realnost da je tijekom operacije Oluja počinjen znatan broj zločina.
Zašto Haaški tribunal nikada nije procesuirao zapovjedništvo Jugoslavenske narodne armije?
Još uvijek je u tijeku proces protiv Stanišića i Simatovića koji su bili u direktnoj vezi s Beogradom. Što se tiče JNA, vjerujemo da će pravosudna tijela u regiji nastaviti naš posao.
Imate li informacije kako napreduje istraga vezana za šokantno samoubojstvo u sudnici Slobodana Praljka? Istraga nizozemskog tužiteljstva još uvijek je u tijeku.
Da, u tijeku je. Taj je otrov na neki način ušao u prostorije Tribunala i mi ne znamo što će pokazati rezultati istrage, ali svakako čekamo vidjeti kako je do toga došlo.
Možete li dati konačnu ocjenu rada Haaškog tribunala?
Nisam od onih koji će reći da smo obavili fantastičan posao, ali u 24 godine optužili smo 161 osobu, a osuđeno je njih više od 90. Više nemamo bjegunaca, imamo rezultate i možemo biti zadovoljni. No, konačna ocjena rada Tribunala ovisit će i o tome kako će i hoće li brojni procesi biti nastavljeni na nacionalnoj razini. Godinama smo bili za upravljačem vozila, a sada smo na stražnjem sjedalu i čekamo rezultate.
U 24 GODINE RADA HAAŠKOG TRIBUNALA OPTUŽILI SMO 161 OSOBU, A OSUDILI NJIH VIŠE OD 90, KAŽE BRAMMERTZ