Ostajemo u Hrvatskoj jer, tko želi raditi, nađe način
Romina Tonković i Filip Mayer, glavni likovi filma “F20” koji je dvadesetogodišnjacima vratio vjeru u domaći film
Najteže im je palo gledati golišave scene s roditeljima na premijeri, a njihovi vršnjaci nakon ovog žele još sličnih žanrovskih filmova maja.car@vecernji.net Dugo Hrvatska nije imala žanrovski film, a kamoli psihološki triler za mlade kao što je u kinima aktualni “F20” Arsena Antona Ostojića. Promijenio je pogled mladeži na hrvatski film koja ga je do ovog ostvarenja, njihovim rječnikom, smatrala dosadnim. Predstavio je Ostojića u novom svjetlu, a na obzor hrvatskog glumačkog spektra lansirao nove nade Rominu Tonković (24) i Filipa Mayera (21), studente četvrte godine Akademije dramske umjetnosti. Romini je ovo prvo iskustvo pred kamerama, dok smo Filipa gledali i kao dječju zvijezdu u ulozi Mikija u franšizi filmova o Koku. Upoznali su se na audiciji, odmah kliknuli, a upravo opet glume ljubavni par u filmu “Ribanje i ribarsko prigovaranje” Milana Trenca koji se snima na Hvaru.
Pripreme u Vrapču
U “F20” ona glumi zaljubljenu djevojku problematične obiteljske prošlosti, sklonu konzumaciji droge iz zabave i s ciljem – da ode na Zrće. On glumi – psihopata i ubojicu. – “F20” prve su nam velike uloge i odmah vatreno krštenje. Prošli smo sve jer u filmu ima i droge i seksa i ludila i krvi i ubojstava. Najblaže rečeno, bilo je uzbudljivo – kažu odlično raspoloženi zbog dobro posjećene nedavne premijere pa nastavljaju: – Golišave scene bilo je strašno neugodno snimati. Doslovno smo se tresli. A još gore bilo je preživjeti roditelje koji ih na premijeri gledaju. Mame su prekrile oči, a Filipova je komentirala da dobro glumi, ali da to baš nije njezin tip filma. Što se tiče reakcija njihove generacije, one u dvadesetima, kažu da su pozitivne. – U startu su bili skeptični i nisu vjerovali u triler u Hrvatskoj. Nakon projekcije ostali su iznenađeni, čak i šokirani. Sada su stava da bi voljeli više takvih filmova. Naši vršnjaci općenito imaju averziju prema domaćem filmu. Kad im ga spomenem, uglavnom imaju konotaciju da je to nešto dosadno, nešto što se ne gleda u kinu. “F20” promijenio im je mišljenje. Napet je. Neočekivan. I sviđa im se – kaže Filip koji se za ulogu mladića koji boluje od shizofrenije pripremao što slušajući priče oca koji je sudski vještak, što uz svojeg profesora s akademije Stanislava Matačića koji ga je vodio u bolnicu Vrapče u kojoj je razgovarao s pacijentima i liječnicima. Odrađenim poslom u filmu su zadovoljni, iako, kažu, nikada do kraja jer onda ne bi imali na čemu raditi, a naučili su, kažu, i da umjetnost nikada nije savršena. Oboje su iz Zagreba, oboje studenti koji, recimo, u Zrću ne vide problem, ali u videograma, kojih se film također dotiče, da.
Problem ovisnosti o igricama
– Ovisnost o igrama velik je problem naše generacije. Druženje uz videoigre postalo je uobičajeno – kaže Romina. Što se pak tiče toga koliko prate društvena zbivanja i brine li ih budućnost u njihovoj zemlji, Romina kaže: – Teško mi je razabrati kako stvari popraviti. Mladi naših godina dosta su inertni. Nedostaje nam bunta i krajnje je vrijeme da se nešto promijeni. Kad je riječ o buntu, Filip se slaže s njom pa dodaje: – Mlad sam i tek otkrivam stvari koje me okružuju pa se politički ne opredjeljujem ni za što. Voljeli bismo da mladi imaju više prilika, ali vidimo se u Hrvatskoj jer tko ima volje, nađe i način. Situacija nikad nije bila savršena i stariji kolege kažu da je i u toj Jugoslaviji nešto bilo dobro, ali i da milijun stvari nije valjalo. U opisu je ovog posla da je nesiguran i nikome nije bajno, ali treba biti uporan. U posljednjih deset godina svjedočimo odličnim uspjesima hrvatskog filma i nisam pesimističan kada je u pitanju ovo naše područje.
Našoj generaciji nedostaje bunta. Dosta smo inertni, ali krajnje je vrijeme za promjene Stariji kolege kažu da ni u toj Jugi u glumi nije bilo bajno. U opisu je ovog posla da je nesiguran