Dva entiteta za tri naroda BiH ima u sebi ugrađenu tvorničku grešku
SIzetbegović bi ratovao da je ne dobiju i Hrvati. Neće nikome biti lako, čak ni kumovima sadašnje krize, skrivenima po svjetskim metropolama. Kad je zemlja u krizi, izbori služe da narod presiječe: kako, kamo i s kime dalje? To se nije dogodilo. Osporavani pobjednik agresivnošću potvrđuje da je on stvarno ono najgore što se na biralištu moglo dogoditi Hrvatima. Ako je dirigirani sistem proizveo novu nesreću za Hrvate, treća bi nesreća mogla ispasti sreća samo zbog toga što Komšić nema ni „bazu“ni „infrastrukturu“da može ostvariti svoje prijetnje. Da je izabran Čović, imao bi iza sebe HDZ koji je u stanju dobiti više od 80 postotaka hrvatskih glasova i političku moć da zastupa Hrvate, sa svim hipotekama koje ga dugo prate. Postaje li izborna snaga i politička slabost Hrvata? Što bi i on napravio, osim da se uzaludno bori za promjenu izbornih pravila. U 27 godina hrvatski vladari nisu pokrenuli ništa novo, toliko su zaljubljeni u HDZ da u BiH imaju čak dva; nema novih ličnosti koje bi mogle okupiti Hrvate, a da budu prihvatljive i Bošnjacima. Je li Čović na prethodnim izborima pobijedio zato što Komšić nije tada mogao treći put zaredom biti drugi bošnjački kandidat? Hrvati iz BiH moraju odlučiti što će dalje: jedno je osjećaj nepravde, drugo osjećaj odgovornosti za narod. Mak na konac ne tjera se svaki dan.
Izgubljena bitka
Kao u sportu, i u politici treba znati podnositi poraz, čak i kad je pobjedonosni gol postignut iz zaleđa. Gubili su Hrvati mnogo bitaka u BiH, ne samo u posljednjih 27 godina; ovo nije ni najveća, vjerojatno ni posljednja. Ima li u Komšićevoj pobjedi i hrvatske krivnje? Loše bi bilo da je nema; to bi značilo da će Hrvati biti osuđeni da im Bošnjaci i dalje biraju tko će ih predstavljati u Predsjedništvu zajedničke države. Hrvatska ne može izbjeći ozbiljnu analizu svoje politike prema BiH, otresti se tereta Herceg-Bosne i ući sa susjednom državom u dublji dijalog o svim spornim, a rješivim pitanjima, od ravnopravnosti Hrvata do gradnje Pelješkoga mosta.
Razgovor nije kapitulacija
U reakcijama hrvatske politike može se iščitati razina političkoga talenta njezinih protagonista. Lako je proglašavati diplomatski rat; kako iz njega izaći? Razgovori nisu isto što i kapitulacija, posebno kad je čvrsto polazište: Hrvati uživaju ustavnu zaštitu o konstitutivnosti, treba to realizirati, a Pelješki most uživa potporu EU da se neće srušiti od Komšićevih mina. S važnim, ali teškim susjedom najlakše bi bilo okretati glavu, da se ne vide ni njegovi ni vlastiti ispadi, a teže na iskren način otvoriti sve prijepore, da ispadi ne bi i dalje ugrožavali povjerenje i suradnju. Ne može se Željku Komšiću osporavati to što više voli BiH nego ijednu drugu državu; to bi trebao osjećati i Milorad Dodik, da se njegov patriotizam ne zaustavlja na granicama Republike Srpske. No, može li Komšić zbog ljubavi prema BiH pokazivati odbojnost prema Hrvatskoj, s kojom bi razgovarao na sudu, a zbog prekinutih veza s Hrvatima pucati po hrvatskim položajima a da ni ne pita tko ide?
Nitko više ne prakticira kolektivno predsjedništvo, čak ni države poput Švicarske koje su sastavljene slično, s daleko većim utjecajem novca u državi