1 Najočitija greška suda je Manolić

Izvorište imenovanja neoptuženih članova UZP-a (Tuđman, Šušak i Bobetko) u predmetu Prlić i ostali je u američkom pravu, ali premda u SAD-u napuštaju takvu praksu, u Haagu se održala, iako se kosi s presumpcijom nedužnosti te pravom na čast i ugled. Kad je žalbeno vijeće odbilo hrvatski zahtjev za amicus curiae, obrazložilo je da utvrđenja za trojicu dužnosnika koji nisu formalno ni optuženi ni osuđeni ne mogu predstavljati utvrđenje odgovornosti RH, za što sud u Haagu nije ni nadležan. Trojica neoptuženih hrvatskih čelnika imenovana su u predmetu Prlić bez ikakve ograde u pogledu ocjene njihove krivnje tako da ih javnost može percipirati kao vođe UZP-a, u analizi presude šestorici Hrvata obrazlaže Akademija pravnih znanosti RH. Koja je svrha takvog pristupa? Stvaranje povijesnog zapisa, proizlazi iz predmeta Erdemović u kojem je sud obrazložio da ima dužnost “doprinijeti rješenju širih pitanja odgovornosti, pomirbe i utvrđenja istine iza zala počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Otkrivanje istine je kamen temeljac vladavine prava i temeljni korak na putu pomirbe: jer upravo istina čisti etničku i religijsku mržnju i započinje proces ozdravljenja”.

Nisu se mogli braniti, a osuđeni

U toj misiji sud je suočen s nizom kaznenopravnih ograničenja, a u procesu Prlić i dr. cilj je bio izbjeći ih te sukladno izjavi tužitelja Sergea Brammertza nakon presude utvrditi da su “ključni članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske Muslimane”. Iako Tuđman, Šušak i Bobetko nisu sudjelovali u postupku, nisu se mogli braniti, sud nije dopustio da se to kompenzira barem sudjelovanjem RH kao amicus curiae. Stoga tu nedostaje kontradiktornosti pa činjenice o njihovoj kaznenoj odgovornosti nisu utvrđene “izvan razumne sumnje”. Unatoč tomu, odgovornosti neoptuženih članova UZP-a pridaje se vjerodostojnost kakvu imaju pravomoćne sudske odluke. To što je sud formalistički utvrdio da nije riječ o postumnoj osudi, opovrgnuo je sam Brammertz izjavom nakon pravomoćne presude. Akademija zaključuje da je sud u Haagu u cilju stvaranja povijesnog zapisa prekoračio svoju nadležnost te postoje jasne pogreške u zaključivanju vezano za imenovanja neoptuženih članova UZP-a koje opravdavaju preispitivanjem presude da bi se izbjegla nepravda. Jasna je pogreška učinjena, tvrde, i pri zaključivanju o krajnjem cilju UZP-a – stvaranju hrvatskog entiteta u granicama Banovine iz 1939. godine. Raspravno vijeće do tog je zaključka došlo na temelju iskaza četvorice svjedoka, američkog veleposlanika Petera Galbraitha, Herberta Okuna i još jednog diplomata te Josipa Manolića vezano za Tuđmanove želje s teritorijem zapadne Hercegovine. Vijeće je zaključilo da je Tuđman želio podijeliti BiH sa Srbijom, ili barem da postoji autonomno hrvatsko područje koje bi bilo usko povezano s Hrvatskom. Plan podjele dogovorili su Tuđman i Milošević od 1990. do 1992. godine, pa i na sastanku 25. ožujka 1991. godine u Karađorđevu. Iako o tom planu raspravno vijeće nema detaljnijih saznanja. Tuđman je prema presudi nastupao dvojako, zalagao se za poštivanje granica BiH jer je znao da je međunarodna zajednica protiv podjele BiH, ali zalagao se i za podjelu BiH između Hrvata i Srba. Na temelju Manolićeva svjedočenja sudsko vijeće zaključilo je da je “Tuđman