DRAŽEN JE SA MNOM IZLAZIO, A ONDA JE U JEDNOM DANU SAZRIO
Posjetili smo zaboravljenog košarkaškog asa za kojeg će vam mnogi svjedoci vremena reći da je bio talentiraniji i od svoga tadašnjeg klupskog suigrača Dražena Petrovića
Za prvog gosta naše obnovljene rubrike “Gdje su i što rade” izabrali smo 53-godišnjeg Ivicu Žurića. Nekad lepršavi košarkaš Šibenke i Cibone i hrvatski reprezentativac, nesuđena NBA zvijezda, danas je ugledni zagrebački ugostitelj, vlasnik jednog od najkvalitetnijih zagrebačkih restorana “Bocca Marai”, popularnog odredišta brojnih poslovnih ljudi, ali i sportaša i političara.
Ivice u košarci nema još od 2001. odnosno od kada je u dresu Cibone odigrao posljednju utakmicu svoje karijere.
- Karijeru sam završio u Ciboni. Imao sam namjeru ostati u košarci, no krivo su se posložile kockice. Ja sam tada bio financijski neovisan, a nisam htio biti onaj koji će kimati glavom jer to onda ne bih bio ja.
Ostanak u sportu nije bio nužan.
- Tada sam već imao uhodan posao s restoranom “Atlanta” koji sam pokrenuo 1996., još kao aktivan igrač, mjesec i pol dana prije Olimpijskih igara u Atlanti. Zapravo, bio sam rijetka pojava u tom smislu jer ne znam našeg košarkaša ili sportaša koji je još za karijere pokrenuo posao.
A korijeni Ivičine ideje da se bavi ugostiteljstvom sežu još u njegove tinejdžerske dane, u prvu polovicu 80-ih.
- Još kao mlad igrač Šibenke, negdje s 18-19 godina, družio sam se i sa po deset godina starijima od sebe. Imalo se novca pa se moglo i počastiti u restoranima.
E, tu sada dolazimo i na vrata priča koje Žurića prate i koje kažu da je u svoje igračko vrijeme bio prvak među košarkašima u “noćarenju”. On to i ne skriva te ističe:
- Nisam izlazio van jedino večer prije utakmice, no ne bih mogao zaspati do pet ujutro jer tijelo pamti. Tada nisam razmišljao o novcu već sam živio život punim plućima. Sa 16-17 godina zanimalo me puno toga, a ne samo sport. Zanimale su me djevojke, noćni život, ali i košarka, pa sam trebao dan od 48 sati, a ne od 24 sata. Nije da kao nešto stariji nisam kasnije htio ići u NBA, no tada se to nije moglo. Iz SFRJ se nije moglo prije 28. godine, a kada je zahvaljujući Draženu to postalo moguće, teško sam se ozlijedio.
Kao i svakom mladom sportašu, bilo mu je jako važno kako ga struka “doživljava” te je ispričao sljedeću anegdotu.
- Godine 1984. otišao sam u Beograd na pripreme B selekcije, no nisam prošao. Kako razlog tome nije bilo moje ponašanje, jer kazna za takvo što mi ne bi smetala, nego procjena kvalitete, tražio sam načina kako da ostanem u Beogradu da ne bih morao trpjeti sve ono što me čekalo nakon povratka u Šibenik. No, ta moja nezrelost zapravo mi je u tom trenutku pomogla. Čim su u Šibeniku čuli da se dogovaram s tadašnjim prvoligašem IMT-om, odmah su mi dodijelili stan i automobil.
Slavica mu prišio nadimak Zloćo
Kako je Ivica pak za zajedničkih šibenskih dana doživljavao Dražena Petrovića?
- Prva tri mjeseca sezone 1982./1983., Dražen i ja smo zajedno izlazili i znalo se dogoditi da ostanemo do 1-2 sata nakon ponoći. No, onda se s njim nešto dogodilo i od Nove godine prestao je izlaziti kao dotad, a ako bi i izišao to bi bilo do 22.30, najviše do 23 sata. No, zato se počeo ustajati u šest ujutro kako bi prije škole ispucao 500 šuteva. Kao da je sazrio u jednom danu. Koliko je Ivica bio talentiran? - Govorili su da sam veliki talent jer imam 205 cm, da sam skočan i brz jer imam 48 otkucaja srca u mirovanju, a i za svoju visinu dobro sam vodio loptu. No, ne zaboravite da sam od 10. do 16. godine svaki dan na košarkaškom igralištu provodio po pet-šest sati. Mnogi se čude kada vide kako vrtim loptu na prstu odnosno na igli za pletenje, a to sam naučio kada bi me mater zaključala u sobu da učim, a ja bih prije toga sakrio loptu i vrtio je bezbroj puta. Dakle, nisam talentiran za to, nego sam to pokušao pet tisuća puta. U to vrijeme dobio je nadimak Zloćo.
- Taj mi je nadimak dao Nenad Slavica, otac Cibonina igrača Nika Slavice. Bili smo na pripremama u Kranjskoj Gori, a ja sam kao klinac 33-godišnjem suigraču Marelji sakrio tenisice pa mi je Slavica rekao da sam zločest, ali i zbog toga što bih prigodom sprinterskih dionica povlačio onog do sebe da stignem prije njega.
Njegov neobuzdani duh doveo ga je do sukoba s klupskim trenerom Dušanom Ivkovićem, koji je postao i izbornik reprezentacije.
– Igrali smo u Sarajevu protiv Bosne i on me na poluvremenu počeo vrijeđati, a kada me netko vrijeđa, ja više ne razmišljam o igri nego kako ću se osvetiti. U toj situaciji, nakon što me izvrijeđao, Ivković me je još i slučajno okrznuo po nosu.
Nije me htio udariti, ali me u tom mlataranju rukama dodirnuo i ja sam se popalio i gurnuo ga na vrata, no e suigrači su me zaustavili da sve to ne završi još gore za njega. Nakon toga Ivković je od predsjednika kluba Vlade Čovića tražio da ne igram drugo poluvrijeme, a ja sam baš iz inata izišao na zagrijavanje, a izišao sam s terena tek nakon pet minuta uvjeravanja suigrača da to učinim.
To loše iskustvo s Ivkovićem