NOSTALGIJA MOŽE PJEVATI ISPO’ VOLTA A DA GA NE SRUŠI
Još od svog nastanka, daleke 1983. godine, zagrebačka dalmatinska klapa Nostalgija je poseban fenomen u vječno uzburkanom moru hrvatskog klapskog pokreta. Kao prvo, nastala je u Zagrebu u vrijeme kada klapski fenomen još nije postigao današnju masovnost i komercijalnost te mastodontske stadionske dimenzije i kada je estradizacija klapskog pjevanja bila još miljama daleko. Nad klapom je od njezinih početaka bdio Dinko Fio, danas svakako premalo spominjan i vrednovan glazbeni entuzijast, skladatelj, obrađivač, skupljač narodnog blaga, zborovođa, pedagog ali i iznimni, bogomdani stručnjak za oblikovanje ljudskoga glasa. Ukratko rečeno, čudo od čovjeka. Maestro Fio je klapi Nostalgija, kao što je to prije učinio i s članovima Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić ali i s brojnim drugim pjevačkim ansamblima raznih provenijencija koje je predvodio, znao pokazati kako se treba i može pjevati a capella, a onda i kako se pjeva izvorna klapska pjesma. Iz glazbene kuhinje energičnog i živahnog Dinka Fia, a u tijesnoj suradnji s klapom Nostalgija i njezinim nenadmašnim prvim tenorom Antom Krolom (koji je u goranovcima pjevao drugi tenor) i njegovim apsolutno izvanserijskim, već sam nekoliko puta napisao orfejskim pjevačkim mogućnostima, izišla je i jedna od antologijskih hrvatskih klapskih pjesama “Žorna”. Nije slučajno da je klapa Nostalgija samozatajno slaveći trideset peti rođendan u zagrebačkom kazalištu Kerempuh na kraju službenog dijela dvosatnog koncerta otpjevala baš tu prelijepu i nostalgičnu “Žornu”, pjesmu koju prerijetko slušamo na hrvatskim radijskim i televizijskim stanicama, barem onim javnim koje se obilno financiraju našim novcem. Fio je “Žornu” skladao na stihove vrsne i mudre čakavske pjesnikinje Lucije Rudan, Hvaranke iz mjesta Brusja. Njezini stihovi “Još i sad kalgod uvečer kasno, kad se pošmem spat, čujem uz žorna nidir daleko, čudo daleko, mater kantat, čudo daleko mater kantat. Mama mlila, a more kantala...” Nije slučajno ni to da je baš klapa Nostalgija na svom slavljeničkom koncertu bez gostiju (jedini su gosti bili s Nostalgijinih starih koncertnih snimki velikani Oliver Dragojević i Arsen Dedić) spomenula nedavni stoti rođendan nestora hrvatske zborske glazbe Emila Cossetta, ali i da je na njihovu koncertu glumac Ivica Poljičak recitirao pjesme Drage Ivaniševića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Pa je onda Nostalgija odlično izvela i “Misao svijeta” koju je dubrovački velemajstor nota Krešimir Magdić skladao baš na veličanstvene Kranjčevićeve stihove. I upravo tu, u tom svesrdnom prožimanju krajnje poetskog teksta i glazbe, u tom arhaičnom pjevanju na uho od kojeg treperi ljudska duša leži tajna Nostalgijine dugovječnosti i šarma, na koju su mnoge današnje robusne i (pre)glasne klape odavno zaboravile. Jer Nostalgija može pjevati ispo’ volta a da ga ne sruši.