Brutalnija kritika predsjednice nego premijera

Pozitivne reakcije na istup Dalije Orešković u Nedjeljom u 2, unatoč i gafovima koje je imala, govore koliko birači lijevog centra grčevito traže novo političko lice. Bivša čelnica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i s tim je gafovima očito osvajala simpatije na ljevici, ali pitanje je prolazi li to kod zahtjevnijih birača, osobito u političkom centru. Orešković je posljednja koja smije reći da je Povjerenstvo “otupilo svoju oštricu do neprepoznatljivosti”. Čak i da je to očigledno, a ona to nije argumentirala. To je neprimjereno to više jer u peteročlanom Povjerenstvu dvoje je članova iz sastava kojem je ona predsjedala. To što se Plenkovićev HDZ osvetnički obračunao pri glasovanju o reizboru Orešković, ne znači da zato treba širiti institucionalni defetizam, posebno ne netko u odnosu na koga je prvi dojam kako to čini iz osobnih motiva, a pri čemu mu je izgradnja institucija navodno jedan od najvažnijih političkih ciljeva. Što je Orešković kao budućoj političarki trebao onakav, koliko god efektan za lijeve populiste, seksistički i protuistanbulski napad na predsjednicu države za koju

Okupi li Orešković lica koja će vjerodostojno nositi njezinu programsku ideju mogla bi biti prijetnja i Plenkovićevu HDZ-u koji će na ljevici tražiti nepovratno izgubljene glasove na desnici

ne zna “je li to zbog umjetnih trepavica ili je potkapacitirana, ali nešto joj magli pogled na stvarni život hrvatskih građana”. I to što je predsjedničin rad ocijenila “nulom” zapravo je argument da je Kolinda Grabar Kitarović možda bila i u pravu kad je govorila kako Orešković vodi “osobni rat protiv mene”. Potpisnik ovih redaka i dalje misli da predsjednica nije bila u pravu. Ali, u kritici predsjednice države Orešković je bila brutalnija nego prema premijeru, što joj se s gledišta položaja žena u hrvatskoj politici može zamjeriti barem jednako kao što ona zamjera predsjednici što se nije založila za žene koje svjedoče o tomu kako su izložene trpljenju boli i poniženju kod kiretaža. Orešković mora i sama voditi računa da radeći na svojoj osobnoj političkoj promociji, što uzgred zamjera predsjednici, ne kompromitira instituciju za koju je svojim profesionalnim pristupom i sama toliko doprinijela. Dalija Orešković sasvim je sigurno ostavila snažan dojam i kad je kao vjernica ukazala na neravnopravnost drugih religija u obrazovnom programu, odnosno na elemente “segregacije” prema učenicima koji ne pohađaju katolički vjeronauk u situacijama kad je taj predmet usred, a ne na početku ili kraju školske satnice. Ali, govoreći o tomu kako je vjeronauku mjesto u sakralnim objektima, utopila se u lijevom populizmu te je upala i u kontradiktornosti kad je potom spomenula kako su njezina djeca kao katolici bila u židovskom vrtiću, te zatim isticala pozitivna iskustva koja su tamo dobila u smislu prihvaćanja različitosti. I to govori kako je bitan sadržaj, a ne forma. Religijski sadržaj može služiti povezivanju i toleranciji u društvu bez obzira odvija li se u sakralnom objektu ili u školi ili vrtiću. Štoviše, u potonjem slučaju donekle i pod civilnim nadzorom. Unatoč tim gafovima, istup Dalije Orešković bio je jedan od uvjerljivijih i dojmljivijih koji se još od odlaska Zorana Milanovića mogao čuti u dijelu političkog spektra od centra na lijevo. Dakako, imajući u vidu da Orešković još “leti” na krilima vjerodostojnosti koje je izgradila na poziciji predsjednice Povjerenstva za sukob interesa. Pokazala se ne samo kao moguća prijetnja SDP-u, premda ne najveća jer je SDP sam sebi najveća prijetnja, već i Plenkovićevu HDZ-u, koji nepovratne gubitke na desnici namjerava kompenzirati upravo u lijevo-centrističkom dijelu političkog spektra koje muči kriza političkog liderstva. Ne zaboravimo, najveće izborne bitke u Hrvatskoj se događaju u središnjem dijelu političkog spektra, pokazala su istraživanja Instituta Ivo Pilar. Orešković se, sudeći i po reakcijama medija i društvenih mreža, nametnula kao politički potencijal. Ali, to je tek prvi korak. Jedan čovjek znači puno, ali u aktualnom izbornom sustavu ne znači ništa ako slična kvaliteta nije strateški raspodijeljena po značajnom broju izbornih jedinica. Pronaći lica koja vjerodostojno nose određenu programsku ideju i koja u široj javnosti nešto znače, najsuptilniji je dio svakog političkog projekta. Jer, sam program našim biračima malo ili ništa ne znači jer su ga i ozbiljne stranke toliko puta iznevjerile, a ponekad se i glavni konkurenti razlikuju tek oko ideoloških stavki. Uspije li Orešković u tomu, mogla bi i Plenkoviću pomrsiti račune više nego vukovarski i referendumski buntovni glasovi, koji će se raspršiti na više desnih opcija, od kojih će, ako se ne ujedine, najveće koristi po D’Hondtu imati HDZ.